Glasnik izgubljenih generacija

"NIN", 5.11.2014.
autor: Dragan Jovićević

http://nin.co.rs/pages/article.php?id=90027


Sve antiratne akcije koje su postojale u Beogradu, uključivale su i Milana Mladenovića. Govorio je u ime drugih, nešto u šta drugi veruju i šta vide. Bio je jasan u svojim stavovima. Otud toliko njegovog značaja i u 2014. godini. Nije voleo rok bez mozga


Foto Goranka Matić

Milan Mladenović i Ekaterina Velika poslednji su veliki mit jugoslovenskog rokenrola. Njihove pesme svrstale su ih među najznačajnije bendove u novijoj istoriji te muzike, a njihova tragična sudbina pretvorila ih je u simbol poslednje generacije koja je imala stav, a ne pozu, i koja je zbog toga nastradala.

Tokom dvadeset godina, koliko će se navršiti 5. novembra od odlaska Milana Mladenovića, napisano je toliko toga, da su njegov lik i delo dobili oreol besmrtnosti.
A to nije slučajno. Njegova harizma okupljala je mase istomišljenika, koji su u turbulentnim vremenima tražili izbavljenje od nesigurnosti življenja. I pronašli su ne samo u muzici, već i u ideologiji koju je ovaj stvaralac nosio. Pisati ponovo o njegovom životnom putu i razvoju, od prvih zvukova Šarla Akrobate, preko formiranja Ekaterine Druge, pa do konačnog sastava EKV i poražavajuće preranog odlaska sa fizičkog sveta, bilo bi samo puko ponavljanje svega „sažvakanog“ tokom minule dve decenije.

„Milan Mladenović, čiji se značaj za jugoslovensku i srpsku scenu ne može preceniti - baš kao što se ne može preceniti njegov udeo u životima svih koji su ga poznavali, ili samo znali za njega – instinktivno je tragao za, iz vizure istinskog umetnika teško ostvarivim, formulama pomirenja energija stvaraoca i potencijalnih sledbenika. Pronalazio ih je na zaboravljenim i nepristupačnim mestima, ipak do samog kraja ne uspevajući da otkrije zaklonjeno mesto u mećavi koja je besnela oko njega. Umetnik koji se uspinje vlastitom brzinom, bez obzira na usporavajuće faktore u okruženju – drugih gotovo da i nema – stiže do vrha mnogo pre svih ostalih. Tamo ga, međutim, čeka samo usamljenost. Daleko od nepogrešivosti isto koliko i od razumevanja okoline Milan je, ne težeći svesno takvoj vrsti priznanja, uspeo da okupi oko sebe više ljudi nego što je bilo ko mogao da pretpostavi. Tako nešto – rečeno je, ali neka bude ponovljeno – nikome, ni pre ni posle njega, nije pošto za rukom. Ovo, oduvek je jasno, nije bila zemlja za Milana, niti je, deset godina posle, zemlja za nas. Razlog više da se na današnji dan setimo i više ne dozvolimo sebi da zaboravimo zbog čega su ljudi poput njega tako životno potrebni i nama i njoj“, reči su Aleksandra Žikića, autora knjige Mesto u mećavi – Priča o Milanu Mladenoviću (Laguna).

Sećanje na ovog vrsnog umetnika ne može niko tako dobro da evocira, kao njegove kolege, s kojima je stvarao i družio se.
„Iako je prošlo 20 godina, sećanje je i dalje jako na tog dobrog čoveka“, kaže danas Zoran Kostić Cane, pevač Partibrejkersa. „On je pre svega bio dobar čovek, bio je čovek od principa, a takvih više nema. Mogao je da okupi ljude, jer je bio autoritet. Pritom je bio veliki gitarista, pevač i tekstopisac. On je ljude okupljao na svoju osobenost. Njegove stvari još uvek puštaju kao nezvanične himne izgubljenih generacija jedne izgubljene zemlje. Zanimljivo je i da samo puštaju taj poslednji EKV album Ovo je zemlja za nas… Kao po nekom automatizmu. Ja se vozim gradskim autobusom i stalno čujem jedno te isto. Svaki put, neverovatno. A on je bio čovek koji je imao magnetizam. I na kraju nije dobio ništa. Čak ni glupi Beograd nije našao za shodno jednu ulicu da mu da. Dali su mu, kao, neki ćoškić. Fuj! I onda se pojavi neka budala iz Novog Sada, koja priča da je on bio narkoman koji ne zaslužuje ulicu. On? Pa zar nije neverovatno da Beograd svom „sinu“ nije dao ulicu. Bulevar na Novom Beogradu, odakle je, kao velikom pesniku. A u mnogim drugim državama bivše Jugoslavije postoje ulice posvećene njemu. U Makarskoj postoji njegova uvala, gde je napisao svoje pesme, sedeći na obali i gledajući u more, u personifikaciju beskraja i ljudskog trajanja“.



Dušan Kojić Koja, koji je od početka osamdesetih poznat kao frontmen Discipline kičme, formirane nakon raspada Šarla Akrobate, samim tim i lični prijatelj Milana Mladenovića, kaže da nikada nije bilo dvojbe o Milanovoj posebnosti i autentičnosti kao umetnika i rokenrol pregaoca sa ovih prostora. „Verujem da je kao pravi iskreni pacifista jako teško preživljavao raspad Jugoslavije, a s obzirom na to da je i sam boravio kao dete u raznim gradovima države koja mu pred očima nestaje, nije mogao da ne reaguje kako je reagovao, učestvovanjem na antiratnim manifestacijama i konstantnim pozivanjem na prekid sukoba“, kaže Koja za NIN. „Milan je pre svega bio posvećeni ljubitelj sviranja gitare, pesme, rokenrol muzike, književnosti, kao i umetnosti uopšte. Živo se sećam situacije iz tinejdžerskog perioda, pre našeg zajedničkog sviranja u Šarlu Akrobati, kada sam jednog jutra (po prethodnom dogovoru, ali prerano!), došao do stana u kojem je on živeo sa roditeljima, razbudio ga i digao iz kreveta. I prva stvar koju je on po otvaranju očiju uradio bilo je da uzme akustičnu gitaru, naslonjenu na zid pored kreveta i da mi odsvira i otpeva neku pesmu, mislim da je to bilo nešto od Eltona Džona! Napolju je bio sunčan dan, ta soba na 13. spratu solitera u novobeogradskom bloku 23 se napunila svetlošću, koja se fino pomešala sa Milanovim glasom i zvukom akustične gitare, nekako je sve leglo i ostalo zauvek u mom sećanju“, priča Koja.

Sećanja na Mladenovića danas ispunjavaju i Srđana Gojkovića Gileta, frontmena Električnog orgazma, benda koji se paralelno razvijao sa Ekaterinom Velikom, ali sam Gile je druženje sa Mladenovićem započeo mnogo ranije, još tokom gimnazijskih dana.
„Bili smo dosta dobri drugovi, znali smo se iz 11. gimnazije, još pre nego što smo napravili bendove – on Šarla, a ja Električni orgazam“, seća se Srđan Gojković Gile. „Još 1978. godine počeli smo aktivnije da se družimo. Pre toga smo se viđali na školskim odmorima. Najaktivnije druženje je krenulo sa Beogradskom alternativnom scenom osamdesete godine, kad smo mi napravili bendove, koji su ponikli u SKC. Vežbali smo u istom magacinu, gde smo imali i prve koncerte. Kad smo se pročuli, krenula su gostovanja po Jugoslaviji, gde smo takođe zajedno išli. Tako je počelo intenzivno druženje preko muzike. Bili smo istih opredeljenja. Prolazili smo kroz promene kroz koje smo svi prolazili. Delili i kombije i vozove i avione. Tako su prošle osamdesete… Imali smo jednu fazu kada smo se manje družili. Bio je to čudan period kada smo se udaljili jedni od drugih, jer su ta dva benda bila konkurencija jedni drugima. Međutim, obnovili smo prijateljstvo sa formiranjem antiratnog pokreta „rimtukituki“, kada su se Električni orgazam, Partibrejkersi i Ekaterina Velika okupili oko antiratnih akcija. Sećam se i te poslednje godine njegovog života, kada smo zajedno bili na Adi Bojani. Tada mi je pustio album Angel`s Breath, koji je uradio sa Subom (Mitar Subotić, prim. D. J.) u Brazilu, a ja njemu Zašto da ne, tadašnji novi album Orgazma. Dosta smo bili bliski u tom periodu. Potom smo svi saznali za njegovu bolest, i onda je sve brzo išlo…“



Vraćajući se u prošlost i sećanja na zajedničke stvari, razgovore i druženja, Gile kaže da su u raznim životnim fazama pričali o različitim stvarima. „Ponekad bismo se glupirali, kao klinci od 12 godina. Imali smo neke bendove koje smo voleli i on i ja, a bilo je i bendova koje je on voleo a ja nisam, i obratno. Imalo je mnogo više sličnosti nego razlike među nama. Bili smo i fanovi naučne fantastike, Čavke, Milan i ja. Sećam se, Milan je voleo knjigu Kolevka za macu Kurta Vonegata. Voleli smo Lu Rida, Rolingstonse… On je voleo Nila Janga i Dženezis. Voleli smo slične filmove i knjige.
Ali moram da priznam da u određenim periodima nisam bio veliki fan EKV. Sredinom osmadesetih smo se razišli u razmišljanju. Mi smo bili garažni rokenrol bend, a to što su oni radili u drugoj polovini osamdesetih izgledalo mi je malo previše pompezno, ličilo mi je na „larpurlartizam“. Činilo mi se malo preterano. Ali sada i na to drugačije gledam. Svi ti albumi su mi danas veoma dobri. Milan je bio vođa benda, čovek koji je držao kormilo. Bio je najzaslužniji za to kako je bend zvučao i kakve je omote imao, kako se prezentovao u javnosti. Sada kada pogledam korpus Milanovog rada, čini mi se kao najznačajniji bend koji je postojao u bivšoj Jugoslaviji. Posebno volim taj duet album Angel`s Breath. Dopao mi se već na prvo slušanje, kad mi je puštao te poslednje njegove godine na moru“.

Dragan Ambrozić, muzički urednik Doma omladine, koji će organizovati tribinu na dan Milanove smrti 5. novembra, sa brojnim učesnicima i svedocima kako tog vremena tako i eha njegovog dela nakon smrti, ističe da je najbitnije što treba da se istakne nakon 20 godina -  angažovan pogled jedne generacije.

„Milan Mladenović bio je integralni deo građanskog aktivizma. Svako ko je razmišljao na muzičkoj sceni kod nas, razmišljao je univerzalno, po merilima koja važe svuda i na svakom mestu. Te stvari nisu dovoljno jasne mladima danas, a upravo su one bile suština svega. Ta scena bila je deo sveta, a neophodno je imati delove sveta u glavi kako bi to iskustvo moglo ovde da se prenese. O tome se radilo na rokenrol sceni, posebno u delu new wave rokenrol scene. Po nekom duhu su na istom nivou, kao važne stvari koje su se dešavale u drugim krajevima sveta. To je trajalo svega nekoliko meseci, ali ne može se zaboraviti nikada. U tom smislu, Milan Mladenović bio je ključna figura osamdesetih, a kada su došla kritična vremena postao je i moralna figura, jer je poslužio kao neko ko govori u ime drugih, nešto u šta drugi veruju i šta vide. Građanski aktivizam, koji je bio deo rokenrol scene, bio je jasan u svojim stavovima. Milan je učestvovao u svemu tome. To treba revalorizovati, nema potrebe da se o tome ne priča. Otud toliko njegovog značaja, šarma i relevantnosti i u 2014. godini“, kaže Ambrozić.



Na pitanje da li bi imao toliko značaj da nije bilo aktivizma već samo muzike ili obratno, Ambrozić kaže da je teško proceniti, ali da je činjenica da bi sama muzika odjekivala do danas. „Svi su shvatili da Milan govori u ime jedne generacije, koju je rat strefio posred čela. Ta generacija nije mogla da nađe drukčiji izraz. Svi ti ljudi koji su ostali neupitni, kao što su Cane ili Koja, zapravo su govorili iz iste pozicije kao Milan Mladenović. Što se same muzike tiče, bilo bi interesantno videti šta bi se dalje događalo, da nije bilo tog preranog odlaska. Već sredinom devedesetih, Milan je naznačio nove pravce razmišljanja, koji su ga očigledno vodili ka širenju i obogaćivanju izraza. On bi verovatno nasledio Dejvida Birna iz Talking Heads-a. Možda bi se u budućnosti pojavio kao most između nekih udaljenih kultura, sa organskom zanimljivom muzikom, koja odgovara našem podneblju. S druge strane, da je nastavio, sigurno bi mnogo mogao da pomogne mlađima, koji su bili deca u new wave vremenu. Možda bi više bio producent. To su stvari koje bi ga sigurno zanimale u kasnim godinama. Bio bi primer nečega što je teško izrecivo. Mnogo puta je u ime drugih izrekao neke stvari koje spadaju u osećanja cele jedne generacije. Ta generacija se rasprštala, ali jedna tačka okupljanja uvek je bio Milan Mladenović“, zaključuje Ambrozić.

Govoreći o muzičkom aktivizmu, Srđan Gojković Gile smatra da je Milanovo stvaralaštvo bilo vanvremenska umetnička kategorija, koja jeste bila slika tog vremena, ali čija je vrednost bila mnogo šira. „To je upravo tajna što je taj bend toliko i danas popularan među generacijama i zbog čega je Milan aktuelan kao autor. Da je nastavio tamo gde je stao, siguran sam da bi eksperimentisao. Jer upravo te 94. godine bio je naklonjen eksperimentu, kao da je hteo da izađe iz onoga što je postalo šablon nastao u okviru EKV. Otud i taj album, koji je bio nešto drukčiji. Svi smo tih devedesetih pokušavali da otresemo stare sebe i da napravimo nove. Sećam se da je Milan imao planove da modernizuje EKV i da napravi neku novu grupu. Izmišljao bi novog sebe i teško je pretpostaviti gde bi tako otišao. Ali sasvim sam siguran da bi se on i dan-danas bavio muzikom. I da je i jedini bio koji bi preživeo, nikad ne bi odustajao od tog benda i vodio bi potpuno novu postavku, da je živ. Milan je bio jugoslovensko dete, dete vojnog lica, jugoslovenskog multikulturalnog i tolerantnog opredeljenja. Uvek je bio na strani koja je bila protiv ograničenja sloboda. I po tom pitanju bi se to nastavilo i ne bi se promenilo ni njegovo političko opredeljenje. Uvek je bio za slobodu bilo kakve vrste i protiv bilo kakve opresije“.

S druge strane, Zoran Kostić Cane kaže da umetnici i ne mogu da upravljaju kreativnim nagonom, koji izlazi iz njih tokom stvaranja pesama kao svedoka svega onoga što se dešava, te i sam bude iznenađen kad mu neke pesme „zazvone i posle 10, 15 godina“…



„Što se tiče društvenog angažmana, u ovom narodu bez mozga, jeste upravo taj pokret „rimtukituki“. Sve te antiratne akcije koje su postojale u Beogradu, uključivale su i Milana Mladenovića. Tokom svih tih prisilnih mobilizacija, on je bio tu. Nije bio poklonik rok muzike bez mozga, ispunjene besmislom i egom. On je bio čovek koji je znao gde živi, s kim živi i zašto živi. Sećam se da sam sa grupom Radnička kontrola svirao na tri koncerta Šarla Akrobate, kao predgrupa. Tada nisam imao ni 17 godina. Muvao sam se po SKC, sretao Milana u gradu. Grad je bio naše detinjstvo. Zato su sva sećanja tu. Svi naši razgovori od pre 20 godina. Bili smo nerazdvojni i dok smo uradili jedan duet Daleko od očiju, daleko od srca. Sećam se, dođem kod njega, i sve radimo polagano... On je bio čovek koji je imao snagu da pusti glas iz grla. Sećam se i kad sam čuo taj plamičak s druge strane žice, poslednji put kada smo se čuli... A onda, kada je umro, svi živi, i znani i neznani su se pokrivali sa njim. Govorili su kako ga znaju i kako ga vole. Rasprodavali su njegov leš. A u stvari su ga svi zaboravili“, zaključuje Cane.
I zaista je neverovatan eho tog glasa. I nakon dve decenije. Možda i snažnije nego onda.



Dragan Jovićević

I 20 godina kasnije: Reči Milana Mladenovića koje treba da čitamo svakog dana da bismo ostali normalni

Autor: ak, 24 sata04.11.2014.

"Dečak iz vode" umro je pre 20 godina, 5. novembra 1994. A sa svojih 36 godina ostavio je mnoštvo pesama koje nas i dalje pogađaju, ali i izjava koje bi danas, možda više nego ikada, mogle da budu uputstvo za (normalan) život u ludom svetu. Ovo su samo neke od njih.

Milan Mladenović
Milan Mladenović | Foto: 24 sata

Mladi, borite se za svoj život!
"Biću iskren – nisam siguran da čak imamo i svoju sadašnjost... Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja sa nestrpljenjem čeka da nas proguta. A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava koja počinje da curi, rasteže se po nama – narodu. Šta bi mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam, čini mi se da smo stisnuti – ne možemo ni korak nazad, ali ni korak napred… Mladima su vezane ruke – moraju da se prilagođavaju i iznad svega trpe život… Prilagođavanje društvu može da bude pozitivna osobina, ali to je samo danak životu. Ukoliko se prilagođavaš nečemu što ne želiš, onda suzbijaš svoju ličnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje, pre svega, morbidna i negativna. Šta na kraju biva – od mladog i perspektivnog čoveka stvara se krajnje beskorisni tip… Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše… Borite se za svoj život!"


 

Tri Milanove želje
"Moja prva i najveća želja bila bi da se probudim i da ustanovim da je ovo 1990. godina i da je kažem: "Uh al sam nešto ružno sanjao". Druga želja mi je da budem zdrav i čitav jedan poduži vremenski period, znači još 40, 50 godina. Treća želja mi je da zaradim toliko novca da mogu njime da pravim neke interesantne stvari kao što je muzika."

 

Siromašni, ali ne i nesrećni
"Brazil je ogromna i predivna zemlja koja iz naše perspektive izgleda kao druga planeta. Zaljubio sam se u te ljude koji tako skladno žive jedni sa drugima i sa prirodom. Crnci, Indijanci, Japanci, Nemci, Italijani, svi žive zajedno, pošteno i ne dele se. Među njima nema rasizma. To je siromašna zemlja, ali ljudi zbog toga nisu nesrećni. Mislim da bismo od njih i mi mogli mnogo da naučimo kako da budemo tolerantniji i opušteniji"


 

Pobuniti se protiv kaljuge
"Život je ovde postao nemoguć. Strašno je samo što se ljudi ne bune zbog toga. Svako se plaši da ne izgubi neki osnovni minimum koji mu je ipak zagarantovan do sada bio, a sada i taj minimum prestaje da postoji. Vrlo sam razočaran u ljude koji su dozvolili da ih sahrane i moralno, i ljudski, dozvolili su da ih prijatelji izdaju, da oni izdaju svoje prijatelje i braću i sve živo, i da se sve to završi u jednoj opštoj kaljuzi.... Strašno je sve zajedno: koliko su ljudi neangažovani·i koliko je taj osnovni minimum važniji od ljudskog dostojanstva koje je sve dublje u blatu... Poniženi i uvređeni, bukvalno tako."

Osloboditi energiju
"Nema razloga potiskivati ono što je u nama! Ljudi se obično plaše da oslobode energiju, zato što na taj način otkrivaju znatan deo sebe i svoje ličnosti: time znači, pokazujemo sva svoja unutrašnja doživljavanja i preživljavanja. S druge strane, mnogi ne vole da vide taj energetski naboj jer ih to zastrašuje. „Da li će moja majka biti srećna, kad me vidi kako urlam na koncertu“ — verovatno nije pitanje koje bi trebalo da me opterećuje u onom trenutku dok sviram."


 

Verovati srcu, a ne rečima
"Verujem da ljudi mogu da osete šta je laž, a šta istina, bez nekog obrazloženja rečima. Neke stvari mogu mnogo jednostavnije i mnogo bolje da se osete, nego da se objasne. Ali to ljudi ne znaju, oni veruju u reči, to je problem. Treba više verovati svom srcu, nego rečima."



 

Traćenje godina
"Ni u kom slučaju nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine"

Dve decenije od odlaska „dečaka iz vode”

"Politika", autor S. Čikarić
05. novembar 2014.
http://www.politika.rs/rubrike/spektar/ritam/Dve-decenije-od-odlaska-decaka-iz-vode.lt.html


Na današnji dan pre 20 godina preminuo je Milan Mladenović, vođa „Ekatarine Velike”, čije pesme su i danas žive i aktuelne kao i u vreme kada je stvarao


Foto Vikipedija

Na današnji dan, pre 20 godina, preminuo je Milan Mladenović, „dečak iz vode”, muzičar, vizionar, šarmer. Legenda o njemu ostala je da živi istom snagom kao i osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka. Velikan jugoslovenskog rokenrola i vođa grupe „Ekatarina Velika” (EKV) imao je samo 36 godina kada mu je 1994. dijagnostikovan rak pankreasa od koje je iste godine i preminuo.
Prisećajući se svojih muzičkih početaka u jednom intervjuu iz 1985. godine Milan Mladenović je rekao:
„Bilo je to davno. Živeo sam u Sarajevu. Bio sam klinac sa naočarama i nosio tango gitaru ispod miške. Odlazio sam na časove gitare kod čuvenog Garija Garinča. Od njega sam naučio neke akorde.”
Tokom odrastanja u Sarajevu stalno je pevao pesme „Bitlsa” i maštao da postane jedan od njih. Želja mu se nije ostvarila, ali je postao jedinstvena ličnost muzičke scene bivše Jugoslavije. Stalno je svirao i, kako je pričao, pravio „neke pesmice”, a pre nego je u Beogradu nastala grupa „Šarlo akrobata”, čiji je bio član, osnovao je „Limunovo drvo” čiji se hit „Oko moje glave” pamti i danas.
„Osamdeset prva, druga i možda treća bile su veoma interesantne godine, jer je tada bila manija žurki po Beogradu i postojao je određeni krug ljudi koji se ludo zezao. Nešto u vazduhu je visilo, neka dobra atmosfera, svi su bili zajedno i svi su imali simpatije za svoje bližnje. Iz te euforije isplivale su tri beogradske grupe: ’Idoli’, ’Električni orgazam’ i ’Šarlo akrobata’ koju smo osnovali Dragomir Gagi Mihajlović, Dušan Kojić Koja, Vd i ja. Snimili smo za ’Jugoton’ ploču „Paket aranžman”, čime smo prestali da budemo demo-bend, već smo postali veoma poznati, prava senzacija. Svuda se pisalo o nama, pošto je svima izgledalo da smo iz istog fazona i da pripadamo istom pokretu”, zabeleženo je u monografiji Milana Mladenovića „Dečak iz vode” autora Flavija Rigonata.
Iz „Limunovog drveta” nastala je „Katarina Druga” koja nešto kasnije menja ime u „Ekatarina Velika”. Ne baš uspešni počeci sa „Katarinom Drugom” Mladenovića i ostale članove benda nisu sprečili da postanu jedan od najvećih sastava u bivšoj Jugoslaviji i otpevaju velike hitove poput: „Oči boje meda”, „Kao da je bilo nekad”, „Ti si sav moj bol”, „Novac u rukama”, „Par godina za nas”, „Ljubav”…
Oni koji su ga poznavali tvrde da nikada nije preboleo rat koji je plamsao na prostorima bivše zajedničke zemlje i sa još nekoliko rokera 1992. pokrenuo je projekat antiratnog karaktera „Rimtutituki” i snimio himnu „Slušaj vamo”.
Jedan od njih je Srđan Gojković Gile iz „Električnog orgazma” koji danas priznaje da ne može da razdvoji svoj privatni i profesionalni odnos prema Milanu Mladenoviću jer su se poznavali još od gimnazijskih dana.
– Ali, kada bih govorio samo o Milanovom profesionalnom radu, on je svakako bio na čelu jedne od najznačajnijih grupa osamdesetih i početka devedesetih godina, ne samo u Beogradu već i na prostoru bivše Jugoslavije. Ostavio je neizbrisiv trag i do danas pesme koje je napisao ostale su aktuelne – kaže Gojković.
Na pitanje da li je u njegovoj muzici bilo otpora, da li je bilo protesta, vođa „Električnog orgazma” kaže da je i Mladenović, ali i cela ta generacija muzičara nosila pečat pobune protiv tabua, da ju je obeležavala borba za osvajanje novih sloboda.
– I to i u muzičkom i u tekstualnom delu. Stvarali smo nešto što do tada nije postojalo u muzičkom svetu. Jeste to bio neki temelj čak i same pobune. Ali, bila je to samo jedna nit koja je činila čitavo klupko – kaže Srđan Gojković.
A o projektu „Rimtutituki”, Gile kaže da je bio antiratni:
– Da li bismo, da je živ, pravili neki „Rimtutituki 2”? Danas su više prisutni neki socijalni i politički problemi. Onda smo želeli da napravimo pesmu o požaru koji se rasplamsavao. Bio je to specifičan trenutak u istoriji i vremenu. Siguran sam da bi Milan svakako imao šta da kaže o svemu ovome što se danas dešava. U svakom slučaju, njegova muzika je preživela, i danas je jednako aktuelna i živa. I biće tako i za 20 i za 50 godina. Te teme će večno biti aktuelne i ljudi će moći da se identifikuju – zaključuje Srđan Gojković Gile.
S. Čikarić
-----------------------------------------
Veče sećanja na Milana Mladenovića
Na 20. godišnjicu smrti lidera benda EKV Milana Mladenovića Dom omladine Beograda organizuje veče sećanja na njegov život i rad.
Sećanja i artefakti o životu Mladenovića obuhvata projekciju epizode serijala „EKV – Kao da je bilo nekad” Dušana Vesića i tribinu na kojoj će učestvovati autor Vesić, novinari Moma Rajin i Aleksandar Žikić.
Takođe, na tribini će učestvovati i postapsolvent Katedre za istoriju Univerziteta u Beogradu Goran Filipović čiji se diplomski rad bavi temom subkulturnih grupa osamdesetih godina u Beogradu i nastavnik likovne kulture Branko Radaković čiji se film „Limunovo drvo” nalazi u završnoj fazi snimanja.
Poslednjih nekoliko godina, ulice i trgovi u gradovima bivše države dobili su ime Milana Mladenovića, kao što je plato ispred Doma omladine Beograda.
-----------------------------------------
Zoran Kostić Cane: Otišao si da bi se negde rodio
„Ja tebi čitam poslednje slovo, ja tebi, a ko meni? Sada si otišao da bi se negde rodio. Zvuk, snaga i energija! Ti me čuješ sad. Rastanak je i ponovni sastanak, puno ljubavi je otišlo sa tobom, to što se sada ne vidimo, ne znači da nismo zajedno. Ovde je mnogo ljudi da te isprati, tvoji ljudi... Dečak iz vode u purpurnim dubinama stvarne muzike, neka bude lepo, neka bude istinito, neka se čuje... Samo jedan put vodi do pravde, kao što su i sve reči bile na tvojoj strani, i vetar, i zemlja, i dah. Neka ovo bude dosta, neka ovo bude sa merom, vidimo se...”, reči su kojima je muzičar i dugogodišnji Milanov prijatelj, Zoran Kostić Cane, vođa „Partibrejkersa” ispratio velikana jugoslovenskog rokenrola na večni počinak, a osim njega sahrani na Novom groblju, pored porodice i najbližih prijatelja, prisustvovali su i brojni obožavaoci EKV-a.
-----------------------------------------
Diskografija: „S’ vetrom u lice”
„Šarlo akrobata”
„Paket aranžman”, razni izvođači, 1981 – učešće
„Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” 1981.
„Katarina II”
„Katarina II” 1984.
„Ekatarina Velika”
„Ekatarina Velika” 1985.
„S’ vetrom uz lice” 1986.
„Ljubav” 1987.
„Samo par godina za nas” 1989.
„Dumdum” 1991.
„Neko nas posmatra” 1993.
„Rimtutituki”
„Slušaj ’vamo” 1992.
„Angel's Breath”
„Angel’s Breath” 1994. – autorski projekat Milana Mladenovića i Mitra Subotića Sube
-----------------------------------------
Par godina za nas
Moj prijatelj i ja sedimo na klupi
Gledamo zvezde
Slušamo vesti što su upravo stigle
Kažu da imamo
Još samo par godina za nas.
Imali smo igračke i živeli smo sve
Sve one igre na sreću
One igre za ljude
Što je smislio neko
Pre samo par godina za nas.
Da li znaš kako želim da te nađem
Da li znam šta treba da znam
Voli me kako nikad nisi volela
Živimo i pričamo, branimo se, hodamo
I slavimo neke bezvezne stvari
Neke bezvezne priče
Što je smislio neko
U samo par godina za nas
Nisu dovoljne reči, samo obične reči
Da me vrate u život
Nije dovoljan dodir
Ni da znam da te imam
Još samo par godina za nas
Da li znaš kako želim da te nađem
Da li znam šta treba da znam
Voli me kako nikad nisi volela
Voli me onako kako nikad nisi volela
Raste kao nada
Kao more, kao govor, kao pokret
Kao zora, kao dete, kao krv
Kao želja među nama, raste kao bol
I grize sve pred našim očima
Voli me onako kako nikad nisi volela

Pesma je objavljena na albumu „Samo par godina za nas” 1989. godine u izdanju PGP-RTB
objavljeno: 05.11.2014

Dve decenije od smrti Milana Mladenovića: Kao da je bilo danas

"NOVOSTI", 04. novembar 2014.
http://www.novosti.rs/vesti/scena.147.html:518037-Dve-decenije-od-smrti-Milana-Mladenovica-Kao-da-je-bilo-danas

Prošlo je 20 godina od smrti rok muzičara, čoveka koji je verovao srcu a ne rečima


ROK umetnik, jugoslovenski muzičar, kompozitor, gitarista i pevač Milan Mladenović, preminuo je na današnji dan pre 20 godina. Stvarajući, svirajući i pevajući u grupama „Limunovo drvo“, „Šarlo Akrobata“, EKV, ostavio je neizbrisiv trag na kulturnoj sceni bivše SFRJ.
Milan je rođen 21. septembra 1958. u Zagrebu, odrastao je u Sarajevu, a najveći deo života proveo je u Beogradu. Njegova „Ekatarina Druga“, a potom i EKV, koju je oformio 1982. po mnogo čemu je izuzetna pojava na domaćoj rok sceni. Nijedna grupa pre ni posle EKV, nije uspela da pridobije toliku većinu a da joj se, pritom, ničim nije dodvoravala, ni podilaženjem, ni ponižavanjem. Kompozicije EKV jedinstven su primer na ovdašnjoj sceni, posebno što se ne može osporiti činjenica da Milanovi tekstovi jednako dobro funkcionišu i kao „slova na papiru“. Njegova primenjena poezija vratila je značaj rečima.
- Reči gube značenje u odnosu na onog ko ih izgovara, tako da se mnoge stvari trenutno ne mogu objasniti rečima nego samo srcem - pričao je Milan 1993. - Ima mnogo ljudi koji se pojavljuju u medijima, političari, razni kulturni radnici, profesori, članovi SANU, koji su vrlo vešti s rečima i mogu da naprave takav utisak kao da govore istinu. Postoji mnogo stvari koje možeš da dokažeš rečima, a koje jednostavno nisu istinite. Verujem da ljudi mogu da osete šta je laž, a šta istina, bez nekog obrazloženja rečima. Neke stvari mogu mnogo jednostavnije da se osete nego objasne. Ali, to ljudi ne znaju, ovi veruju u reči, to je problem. Treba više verovati svom srcu nego rečima.


 
Mladenović je svirao drugačiju muziku, koju nije bilo lako svrstati ovde ili onde. Za 10 godina rada, EKV je objavila sedam albuma, a sveopštu euforiju izazvali su 1989. sa pločom „Samo par godina za nas“, mada se njihova treća ploča „S vetrom uz lice“ iz 1986. sa klasicima „Ti si sav moj bol“, „Budi sam na ulici“, „Stvaran svet oko mene“, „Novac u rukama“ i „Kao da je bilo nekad“, smatra prelomnom u karijeri EKV.
- To su bile prave pesme, obične po zvuku i aranžmanima, ali progresivne - opisao ih je Milan. - Uspeli smo da ovladamo nekim svojim jezikom, kojim smo mogli da se izrazimo na način na koji ranije nismo mogli. Postali smo precizniji. Kroz osamdesete se provlačila neka zlokobna nit, kao da će nešto strašno doneti na kraju. I donela je. Ljudi su jedni drugima potezali nerve do krajnjih granica. Ti nervi su sada pukli i išibali sve oko sebe.
Po Milanu, EKV je bila mala grupa gorkih ljudi, koja je propustila mnogo stvari u životu i delimično je kriva zbog toga, a delimično nije. EKV je živela potpuno istim životom kojim je krajem osamdesetih živelo veoma mnogo ljudi u Jugoslaviji i, na neki način, govorili su ono što je njihova generacija želela da kaže. Ipak, ideja o Milanu kao glasnogovorniku generacije, bila je bliža svima osim njemu. Sve do albuma „Dum dum“ odbijao je da se bavi bilo čim - osim muzikom. Nije želeo da bude vođa i odgovoran za bilo šta. Osim za svoje pesme.


Rok kritičar i publicista Petar Janjatović kaže da se za Milana slobodno može reći da je bio imun na banalnost. Bio je relativno škrt u priči, ali je uvek imao meru. Zoran Kostić Cane tvrdi da je Milana najviše nervirao nedostatak dobrog ukusa, primitivizam. Bio je oličenje pravednika i imao pozitivnih vibracija dovoljno za čitav svet. To je lepo opisao Dušan Dejanović, nekadašnji bubnjar „Katarine Druge“:
- Ja Milana nisam nikada voleo ni zato što je bio dobar čovek, ili gitarista, ili talentovani pesnik, ili kreativan umetnik. Niti sam ga voleo zbog bilo kojih njegovih svojstava, ili osobina. Niti što mi je nešto u životu učinio. Voleo sam ga i volim ga samo zato što on jeste. I što je jedini Milan koji je ikada postojao.
Početkom 1992. Milan je sa Giletom, Canetom, Čavketom, Antonom i Švabom oformio „Rimtutituki“ i snimio antiratnu pesmu „Slušaj ‘vamo“.
- Bio je to prljavi rokenrol, koji sviraju ljudi koji su isto tako prljavi, ali su iskreni i čisti iznutra - objasnio je tada Milan. - I govori o tome koliko dobrog želimo svima. Slovenci imaju dobar moto koji glasi „Manje pucaj, više tucaj“, koji se nalazi i u pesmi „Slušaj ‘vamo“.
Klavijaturistkinja EKV Margita Stefanović, koja je preminula pre 12 godina, prisetila se poslednjeg susreta sa Milanom u knjizi Aleksandra Žikića „Mesto u mećavi“, koja je ovih dana doživela reizdanje:
- Razgovarali smo o muzici, uglavnom i skoro samo o tome. Trebalo je da primi infuziju i ja sam rekla okej, primi infuziju, pa ću ja posle da dođem, a on je rekao, nemoj, dođi odmah, ne znam kako ću posle da budem. To je bilo dan pre kraja. Nismo ništa pričali o njegovom stanju i samo smo se dogovorili da me, ako se opet oseti nesigurnim, odmah zovu. Njegova majka me je zvala sutradan rano ujutru, jer je on počeo da ustaje, hteo je da ide, imao je potrebu da ode i govorio je „Hajdemo, hajdemo“. Ja sam odmah otišla, jer to „hajdemo“ se u neku ruku odnosilo i na mene, pošto smo stalno putovali, stalno smo nekuda išli. To je poslednje o čemu je mislio i poslednje što je rekao. Da treba da ide.


Milan je otišao 5. novembra 1994. u 36. godini, od raka pankreasa. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju. Njemu u čast plato ispred Doma omladine nosi ime Milana Mladenovića, kao i ulice u Zemun Polju, Podgorici i Zagrebu. Određeni broj studenata Filozofskog i FPN odlučio je da se u svojim diplomskim, ili naučnim radovima bavi temama koje su vezane za rokenrol kulturu bivše Jugoslavije, stvaralaštvo Milana Mladenovića i sastava EKV.

VEČE SEĆANjA

DOM omladine Beograda u sredu, na 20. godišnjicu smrti Milana Mladenovića, organizuje veče sećanja na njegov život i rad. Biće prikazana jedna epizoda serijala „EKV - kao da je bilo nekad“ Dušana Vesića, a zatim će uslediti tribina, na kojoj će govoriti Dragan Ambrozić, Sandra Rančić, Moma Rajin i Dušan Vesić.

Буђење дечака из воде

Marina Zec
preuzeto sa:
http://studentskizurnalfpn.wordpress.com/2014/11/05/%D0%B1%D1%83%D1%92%D0%B5%D1%9A%D0%B5-%D0%B4%D0%B5%D1%87%D0%B0%D0%BA%D0%B0-%D0%B8%D0%B7-%D0%B2%D0%BE%D0%B4%D0%B5/


Пети новембар, 1994. године. Ратно стање у држави која више не постоји, а за коју се веровало да ће бити вечна, везана братством и јединством. Једино што у том тренутку слабашним нитима повезује ту изгубљену земљу јесте култура коју је створила, музика коју је изнедрила, која се бори против превласти неког новог правца, који  са собом носи потпуно нови поредак. Ипак, тог, петог новембра, југословенски рокенрол задобија последњи ударац. Рак панкреаса, иако још увек пуног живота, жеља и идеја за нове пројекте и животне подухвате, пре времена окончава  живот певачу и гитаристи групе ЕКВ, Милана Младеновића. Преминуо је дечак из воде.
 
Милан Младеновић је био Југословенски рок музичар, композитор, најпознатији као певач и гитариста групе Екатарина Велика. Рођен у Загребу, а животни век провео у Београду, Милан себе никада није називао Хрватом или Србином. По националној припадности увек је био само  једно – Југословен. Милан Младеновић био је обичан човек, необичне способности. Његова појава одисала је невeроватном харизмом, а његов глас, у обичном разговору умирујући и сталожен, на концертима доводио је посетиоце у стање екстазе, хистерије, можда чак и трансцеденталног.  По речима Ивана Ивачковића у књизи „Како смо пропевали“, Милан Младеновић je уз групу Екатарина Велика био и последњи велики мит југословенског рокенрола.

Милан себе никада није називао Хрватом или Србином. По националној припадности увек је био само  једно - Југословен.

„Моје песме -то сам ја“ била је парола којом се служио и говорио да „не воли када је нешто банално речено, то је немогућност, то је немоћ“.

Данас, на 20. годишњицу смрти Милана Младеновића, Дом омладине Београда, испред којег се и налази плато које носи име Милана Младеновића, организује вече у знак сећања на његов живот и рад, а које симболично носи назив -„Као да је било некад: Сећања и артефакти о животу Милана Младеновића“. Програм ће започети пројекцијом епизоде серијала ,“ЕКВ- Као да је било некад“ аутора Душана Весића. Серијал говори о раду и судбини чланова групе, од самог почетка када је носила назив Катарина Друга, до њеног последњег пројекта који је основала Маргита Миловановић,а који је носио назив ЕКуВе ( EQV ) . Истоимени филм је имао велики утицај на  културну мапу у читавом региону, јер је подсетио народ на атмосферу коју носи музика групе ЕКВ, те она поново почиње да се живи, проучава и репродукује. Настаје велики број трибјут бендова који својом изведбом чине Екатарину Велику поново присутном. О томе колико је Милан Младеновић био важна личност за културни развој на поднебљу целе бивше Југославије говори чињеница да и Загреб, и Сарајево, и Земун имају улице које носе његово име, док, већ споменуто,  у Београду постоји и плато посвећен њему.
После пројкеције, одржаће се трибина на којој ће уводну реч имати Драган Амброзић, Одговорни уредник програма Дома омладине Београда. Модератор биће коауторка приказаног серијала, новинарка Сандра Ранчић, а саговорници Мома Рајин, Душан Весић, Александар Жикић, Горан Филиповић и Бранко Радаковић.

После трибине по први пут биће приказани изабрани снимци из будућег документарца посвећеног саставу Екатарина Велика.

Плато испред Дома омладине у Београду носи име Милана Младеновића, почевши од 14. јула 2011. године.

Од 14. јула 2011. годинем Плато испред Дома омладине у Београду носи име Милана Младеновића.

Лимуново дрво, Шарло Акробата, Катарина  и Екатарине велика су групе у којима је Милан заједно са осталим члановима ових састава оставио неизбрисив траг на културној сцени СФРЈ.  Као последњи важни песник југословенског рока, Милан је у текстовима задржавао висок ниво затворености и интроспекције. До успеха који је постигао са групом Екатарина Велика стигао је без иједног компромиса и уношења тривијалности у музику, текстове или имиџ. Као човек који је пуштао глас из грла, почетком југословенских ратова заједно са члановима бенда Електрични оргазам и Партибрејкерс песмом је народ молио за мир, брате, мир. У једном интервјуу пред крај свог живота, Милан је изјавио да би његова прва и највећа жеља била да се пробуди и установи да је 1990. година и каже: ,,Ух, ал сам нешто ружно сањао!“.
Поред Милана, још само пар година за њих имали су и други чланови бенда ЕКВ, као што су Ивица Вдовић, који је умро две године пре Милана, Бојан Печар преминуо је четири године после Милана, а Душан Дејановић шест година касније. Маргита Стефановић, особа која је имала најважније место у Милановом животу, умрла је 2002. године, а сахрањена је на дан Милановог рођења.

s
Када би је (Маргиту) питали за њега (Милана) имала је обичај да каже да је био "боја њеног живота".

Када би је (Маргиту) питали за њега (Милана) имала је обичај да каже да је био „боја њеног живота“.

У свом последњем интервјуу за емисију „Балканском улицом“ Соња Савић, позната глумица, присећа се свог великог пријатеља Милана Младеновића  и говори о речима његове песме „Ми мењамо дан за ноћ“ и чињеници да то о чему је он певао тада, нико данас не би могао да разуме. Био је то други свет, други Београд,  који је дуго одумирао, али који се Милановим одласком потпуно угасио.
Иако је музичка сцена бивше Југославије изнедрила невероватан број фантастичних музичара, остаје утисак да нико, нико, као он, Милан Младеновић није постојао. За најпознатију, и како би многи познаваоци и поштоваоци рок музике погрдно рекли, данас најкомерцијализованију песму групе ЕКВ „Круг“, у једном интервјуу Милан је рекао да описује колико је „сваки живот за себе оригиналан и непоновљив“. Том реченицом, врло једноставном  и прецизном описао је сопствени животни  круг.

*Све италиком написане речи и синтагме , заправо су референце из песама у чијем извођењу је учестовао  Милан Младеновић.

Марина Зец

Poslednja preživela - Margita Stefanović - 1. April 1959. – 18. Septembar 2002.




"PROFIL" br. 24 , 1999.
piše: Slobodan Savić

- Nikakav novi talas nije ni postojao ! - rekla mi je u sred našeg višednevnog druženja nezaboravna rok heroina Margita Stefanović, jedan od retkih autentičnih svedoka događanja na beogradskoj muzičkoj sceni osamdesetih.
Završetkom te romantične decenije uglavnom je sišla sa scene i jedna generacija čiji su se ideali osipali i potom urušili zajedno sa zemljom i društvom u kojima su - i o kojima su pevali i svirali. Nadolazeća i sveopšta propast društvena, socijalna i najzad estetska, samo je očekivana i neizbežna posledica čije korene i uzroke ne treba tražiti među onima koji su osamdesetim doneli duh i polet, nego pre među ispisnicima njihovih roditelja.
Možda je istina da su zaista izlišne sve navodne mistifikacije oko tzv. Novog talasa koji se uostalom - ako ga je uopšte i bilo, šta se osnovano sumnja kao u još jednu nasušnu izmišljotinu revnosne i takozvane nove kritike - i nije ticao samo muzike.
Setimo se za ovu priliku, na primer, generacije filmskih reditelja koja je nastojala da nadiđe svoje nikad prežaljene uzore iz tzv. crnog talasa ili generacije mladih pisaca i književnih kritičara (danas itekako etabliranih ) koji su izmislili nekakvu Novu srpsku prozu i tobožnji postmodernistički obračun sa tradicijom, kao da polemike između negdašnjih tradicionalista i modernista nikada nisu ni postojale.
Otuda nije ni čudo što danas uglavnom niko i ne podrazumeva ništa određeno pod Novim talasom, osim generaciju kreativnih ljudi koji su se različito izražavali u različitim medijima, kao što su to činili i mnogi pre njih, uostalom i posle.
Sasvim je u pravu Margita Stefanović kada kaže da o Novom talasu i njegovim mogućim značenjima i uticaju treba pitati današnje klince koji vežbaju po nekim memljivim podrumima ili slikaju u prokislim potkrovljima.
Jednostavno, bio je to način života, druženja i izraza u okviru tog druženja. Živiš to što radiš, i obratno.
- Novi talas se zapravo nije ni desio. Mogao je da postoji, možda je i postojao pa se izvitoperio. Zaista nisam sve to doživljavala kao neki Novi talas, jer sve mi je bilo novo kao što mi je i danas sve novo.


BEOGRADSKA ZLATNA DECA

Margita Stefanović, ili jednostavnije Magi (kao magična!) relativno je kasno počela da svira sa grupom svojih ispisnika koji su Beogradom i bivšom Jugoslavijom (od Vardara pa do Triglava) pronosili zvuk i vibracije promene i drugačijeg pogleda na život i muziku koju su svirali. Ali je kao mlada baka beogradskog rokenrola - kako sebe pomalo samoironično naziva - u svetu muzike ostala i dan-danas.
Margita Stefanovic (Magi)
- Zaista je tako. Zar "Duran, Duran" nisu bili na vrhuncu slave sa dvadeset šest?! Ja sam počela sa dvadeset četiri.
Sačuvati sebe upravo svim promenama, njeno je životno geslo i posle pet godina od utihnuća sada već kultne grupe Ekatarina Velika, koja je zauvek prešla u legendu smrću svog frontmena i ideologa, gitariste i pesnika izuzetne energije Milana Mladenovića. Ostale su ploče, osam albuma kao osam zaveštanja, desetine velikih i malih koncerata, petnaestak godina brzog i laganog, radosnog i opasnog življenja, sećanja i uspomene koje lagano blede.
- Mi smo bili važni jedni drugima, slušali smo jedni druge, vežbali zajedno u istim prostorima. Skup tih grupa davao je izvesno zakrivljenje mogućim tokovima u muzičkom izražavanju. Zakrivljenje u odnosu na tzv. etabliranu muziku. Ne sviraš na festivalima nego praviš svoje koncerte, a oni se tiču toga kako živiš u međuvremenu i na šta ti život liči. Život nam je ličio na ono što smo svirali.
Margita Stefanović je gradsko dete, kćerka jedinica poznatog reditelja i jednog od utemeljivača danas srušene Televizije Beograd Slavoljuba Stefanovića Ravasija. Rasla je pomalo pod staklenim zvonom, kao i sve mezimice, uz brižno oko majke koja je prestala da radi kad se ona rodila. Pre rokenrola ili bez rokenrola njen život je izgledao ili je mogao da izgleda sasvim drugačije.
Odrasla je u jednom od tri solitera preko puta beogradskih grobalja i od ranog detinjstva naučila je da se ne boji smrti. Bio je to kao neki soliter dobrog duha u kome su svi živeli kao jedna složna velika porodica. Njeni roditelji, porodica pesnika i beogradskog dobrog duha Duška Radovića, porodica Mice Orlovića, jedan luckasti pedijatar dr Tasovac, koji je deci crtao penkalom po nogama, ne bi li otkrio lomove i povrede nestašluka, njihovi učitelji, profesori. Ukratko, jedan gospodstveni svet beogradski. Ulazili su jedni kod drugih bez kucanja (vrata se nisu zaključavala), zajedno su slavili rođendane, smišljali jedni drugima poklone, posećivali se o porodičnim slavljima i kumovali na venčanjima. Bile su to godine bezbrižnosti i slobode, radosti prvih ljubavi u parku preko puta, bosonogog gacanja po vlažnoj travi.
- Šta je Pariz prema svima vama - pisao im je sa jednog putovanja Miloš Radović.
Magi je kao i svaka devojčica želela da postane balerina, ali ju je fizička konstitucija omela u tome.
Gde ćeš ti da budeš balerina, tako bucmasta i kratka - zadirkivali su je.
Onda je odlučeno da to, ipak, bude muzička škola. Klavir, naravno.Tata se raspitao, i uskoro se obrela u učionicama škole Josip Slavenski u klasi profesorke Miroslave Petrović Lilike, koja će joj postati kao druga majka. Margita se i inače u životu često vezivala za svoje učitelje, prvi među takvima bio je naravno otac, a potom Lilika. Njeni đaci bili su naši danas istaknuti pijanisti Aleksandar Šandorov, Nataša Veljković, Saša Popović.
Prvi klavir u zgradi imao je Zoran Radetić, a potom je i ona u desetoj godini dobila svoj Stenvej od koga se odvojila tek pre nekoliko godina, kada se u ovoj zemlji radilo za nekoliko maraka, kada su penzije jedva dostizale za tri paštete, kada se sa autorskih prava prešlo na pirateriju i kada su pošteni građani svoje dužnosti izmirivali krčmljenjem stilskog nameštaja, biblioteka, klavira ili umetničkih slika.


DRUGARICA IVA POGORELIĆ

Kao apsolutni sluhista, bila je jedna od najtalentovanijih u klasi. Onda je u Beograd došao profesor Timakin iz Rusije, na čije časove su odlazili samo odabrani. Tamo je srela i Ivu Pogorelica, ambicioznog, samosvojnog i samouverenog kakvog ga je Bog već dao. Umesto da joj se udvara, on ju je često zadirkivao i kinjio, jednako željan nadmetanja. Ne samo da je znao maestralno da svira nego je i umeo jedan otkačeni trik jezikom koji je naša krhka junakinja morala da nauči ne bi li parirala furioznom Ivi. Stalno su se takmičili, ko će biti bolji na času, ko će odneti više nagrada, ko će se više puta pojaviti na televiziji.
Časovi kod profesora Timakina mogli su da izmene Margitin život. Dobila je ponudu da kao izuzetno talentovana nastavi školovanje u Moskvi na prestižnom konzervatorijumu. Njeni roditelji, ipak, nisu bili tako ambiciozni kao Pogorelićevi, a i ko da pusti kćerku jedinicu da se još nezrela i ranjiva odvoji od kuće toliko daleko i tako dugo. Ivo je otišao.
Umesto u Moskvi, sledećih pet godina provela je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Između ostalih, i na lekcijama Bogdana Bogdanovića. Arhitektura je postala njena druga životna izvesnost.
Ipak, muzike se ni tada, a ni do danas nije oslobodila. I dalje je vežbala nekoliko sati dnevno i nastupala sa kamernim orkestrima koji su ostali njena trajna fascinacija isto koliko i Nemo kolo, taj idealni spoj tela i muzičkog ritma, koji sve ove godine teče kroz njene vene i bubnja u njenim opnama poput genetskog koda sa kojim se rađaš i umireš. To je ta pesma koju samo jednom doživiš, a onda ti čitav život protekne u sećanju ne bi li to još jednom ponovio.
Još se živo seća turneja po bivšoj Jugoslaviji, a posebno Šostakovićevog klavirskog koncerta koji je krajem sedamdesetih svirala u Kolarčevom univerzitetu sa Beogradskom filharmonijom i engleskim dirigentom Hofkinsom.
Seća se i kada je prvi put svirala Stonse na klaviru. Bilo je to nešto pre Šostakovića, u Sloveniji na rođendanu kod porodice Havlina, koji su bili prijatelji njenih roditelja.
Na arhitekturi, na smeru projektovanja, nisu je preterano zanimala neiskrena naklapanja oveštalih predavača. Zaronila je u forme, u čiste forme za kojima i danas traga i u arhitekturi i u muzici. Uglavnom je na tome radila sa istomišljenicima koji su formirali izdvojene grupe i tragali za nepoznatim u arhitekturi. Tih godina često je srećemo sa ispisnikom i istomišljenikom Miletom Prodanovićem, danas etabliranim multimedijalnim umetnikom.
Već kao diplomac, sa još nekoliko svojih kolega, osvojila je treću nagradu na arhitektonskom konkursu u Japanu za projekat Reževići, selo u Crnoj Gori:
- Arhitektura je genetski urođena u svakom čoveku. Još kao deca zabavljamo se pravljenjem zamkova u pesku, kao tinejdžeri uređujemo svoj radni i životni prostor. Velika gradnja je druga strana priče. Oni koji se bave arhitekturom imaju makar tu šansu da im se jednog dana ostvari ta druga strana priče.
Imala je svoju šansu i Margita. Ponekad je to mučno traženje, ne retko nerazumevanje od strane onih sa kojima si do juče radio i živeo, često mimikrija kojoj možeš ili ne moraš da se predaš.
Muzika je nešto drugo, nju ili osećaš ili ne osećaš. Za muziku su ti potrebni drugi, ali često si sa njom sam.
- Samo se osećaš, i ništa više i ništa drugo nije ni važno, ni potrebno.

MEĐU SINOVIMA AMBASADORA IVE VEJVODE

Na izmaku sedamdesetih i početkom osamdesetih, rokenrol je u Beogradu već odavno bio kod kuće. U Margitin život ušao je preko originalnih ploča i omota grupe Led Cepelin i preko emisije Vibracije koju je na tek osnovanom Studiju B vodio jedan od prvih beogradskih disk-džokeja i pionira beogradskog bendovskog rokenrola Slobodan Konjović.
- Nije to bio samo rokenrol, pre jedan od mogućih načina drugačijeg pogleda i izražavanja u muzici.
Važna duhovna središta tadašnjeg Beograda bili su Studentski kulturni centar i Dadov. U prvom je svoje najbolje dane živela konceptualna umetnost, a drugi je - kao ogranak Beogradskog džez festivala - bio stecište ne samo muzičkih fanova i onih koji su tragali za novim izrazom u muzici nego i gotovo svih beogradskih bendova koji su tražili svoje mesto pod suncem, posto su danonoćno uvežbavali buduće hitove po raznoraznim beogradskim podrumima.
I sam sam u tom istom Dadovu prvi put čuo i Riblju čorbu, ali i Poslednju igru leptira i njihove buduće hitove Lutka sa naslovne strane i Dolazim za pet-šest minuta.
Važnost SKC kao mesta za slobodno umetničko izražavanje ističe i Margita koja je tamo prvi put otišla sa svojim tadašnjim momkom Srđanom Vejvodom i njegovim bratom Goranom. Goran je svirao i voleo Nil Janga, a Srđana je zanimala fotografija. Nekoliko godina kasnije, on će negde iz belog sveta Margiti poslati fotografiju dve prelepe crnkinje koja će se naći na prvom albumu grupe Katarina II.
Srđan je Magi poveo i na prva dva velika gradska performansa ispred SKC. U jednom je njegov brat Marjan demonstrirao okrutnost smrti, kada je u veliki plameni krug spustio škorpiju koja je izgorela na očigled zgranute publike. U drugom je sada već legendarna dama beogradske i svetske alternativne scene Marina Abramović raskrstila sa svojom prošlošću. Umalo i ona nije izgorela. Posle iskustava u Dadovu i SKC-u, Margita je prvi put shvatila da ne mora da ide na rođendan u Sloveniju da bi svirala rokenrol, već da to može i u Beogradu.
Milana Mladenovića, ako je verovati varljivom sećanju, Margita je prvi put srela u bašti restorana Pevac gde se okupljalo svo to društvo. Upoznao ih je njen rođak Gagi Mihajlović koji će kasnije sa Milanom osnovati Katarinu II. Pozvali su je da dođe na neku njihovu probu u SKC.
Ne dugo zatim, jednog kasnog popodneva, zatičemo je kako pomalo stidljivo viri kroz poluodškrinuta vrata podruma SKC-a. U atmosferi autentičnog andergraunda, u prostoriji ne većoj od Raskoljnikovljeve kutije šibica, ona može jedva da razazna tri prilike sa oreolima duvanskog dima, trojicu posvećenika koji gotovo s pobožnošću sviraju. Taj miris je i danas u njenim nozdrvama: miris vlage i rokenrola.
Pozivaju je da uđe i ona to čini kao da ulazi u hram, a ne u legendarnu Rupu koja je porodila sve "novotalasne" bendove. U nemoj sceni tipičnoj za obrt prepoznavanja u antičkim dramama, naša junakinja prilazi sintisajzeru. Pogledi se sreću u polumraku i svirka počinje, kao da su oduvek i svirali zajedno. Tako se Margita, na jednoj probi, našla u prvoj čuvenoj postavi sada već kultnog benda Šarlo akrobata, uz Milana, Koju i VD-a (Ivan Vidović). Bili su tu još Gagi Mihajlović i Švaba iz Električnog orgazma.
Šarlo je zapravo uticao na razvoj beogradskog rokenrola na sličan način kako je Demokratska stranka uticala na razvoj srbijanske opozicije. Raspadom ove tročlane grupe nastali su bendovi koji su svojim zvukom obeležili osamdesete.

SVI PUTEVI VODE U BEOGRAD
Veza sa Uglješom Jajićem (sin arhitekte Slobodana Jajića koji je projektovao i zgradu TV Beograd) odvela je Margitu na tromesečno putovanje po Latinskoj Americi. Nakon što su obišli njegove roditelje koji su tada živeli u Venecueli i proslavili Uglješin uspešan završetak studija arhitekture, krenuli su putem Perua. Penjanje na Makču Pikču i obilazak hramova Inka prosto se podrazumevao, ali se Margita ipak najprijatnije osećala među živim Indijancima.
Nešto što je zaista živo sećanje je izraz lica jednog Indijanca koji u Kusku, bivšoj prestonici Inka, u nekoj kafani svira u triju sa dvojicom belaca, bivših hipika.
- Jedan od njih svira flautu i panove frule, drugi udara bubanj, a Indijanac sve vreme stoji sa glavom jako zabačenom unazad i neverovatnom brzinom svira malu gitaru, njihov tradicionalni instrument. Ti Indijanci su zaista neverovatni ljudi.
Uprkos egzotici koju su doživeli na jednom od izvorišta civilizacije, vratili su se u Beograd. Ona da bi svirala, a on da bi se bavio arhitekturom. Tih godina Beograd je zaista bio grad iz koga se odlazilo iz samo jednog razloga: da bi se u njega obavezno vratilo.

MARGITA JE DECAK

Margita Stefanović nikada nije bila Dečak, uprkos jednom od prvih beogradskih grafita koji je njena majka nekoliko dana ribala sa fasade njihove zgrade na Slaviji. Njegov autor Krle uskoro se upoznao sa Margitinom majkom i veoma joj se dopao kao i svi fini, lepi i uglađeni dečaci iz Osme beogradske gimnazije koji su uskoro postali Idoli, a za kojima će jedno vreme ludovati sve šiparice bivše Jugoslavije. Margita, međutim, nikada nije svirala sa Dečacima, čekalo ju je mesto u već formiranoj Katarini II.
Tih ranih osamdesetih mnoga deca iz uglednih beogradskih porodica okrenula su se rokenrolu kao svojevrsnom načinu života i bunta protiv ustaljenih i nepisanih pravila vladajućeg društvenog stila u kome su se već ozbiljno nazirale naznake osipanja tzv. višeg srednjeg sloja građanstva. Fakultetske diplome već tada nisu bile apsolutni garanti bezbrižnog i stabilnog života, ali su bile i ostale poželjne ulaznice u svet kakve-takve izvesnosti i zrelosti.
Izgleda da se roditelji onih koji su izvesnost prosečnog građanskog života, socijalnog, zdravstvenog i koliko-toliko redovne plate zamenili za gitare i bubnjeve nikada nisu pomirili sa činjenicom da će im deca zavisiti od tzv. muzičkog dinara.
- Ne verujem da su roditelji ikada prihvatili moj rokenrol - priznala mi je, ne bez izvesne sete u glasu, Magi - a zapravo je svima nama bilo jako žao što makar jednom nisu došli na neki od naših koncerata.

DROGA NIJE KRIVA ZA SVE
Tako se te daleke i još uvek mirne 1983. godine jedna uzorna beogradska devojka suočena sa dve (ne)izvesnosti, opredelila za treću (ne)izvesnost - drogu.
- Ja sam po prirodi takva da se nikada i ni za šta ne kajem. A možda stvari možemo da posmatramo i drukčije: možda sam imala dve neizvesnosti, pa sam odabrala treću izvesnost. Istina je da sam stalno razmišljala o ustaljenom načinu građanskog života - deca, porodica, siguran posao - jer sam pre svega gradsko dete, ali možda mi nije pružena prilika. U svakom slučaju: rokenrol me nije omeo u tome, ali me jeste obogatio.
Nema sumnje da je Ekatarina Velika izvršila jedan od najznačajnijih uticaja na domaći rokenrol osamdesetih. Jedinstvena pojava u svemu tome bila je Magi, ne samo svojom krhkom, magično-mističnom pojavom devojke koja se igra za klavijaturama, sofisticiranim izgledom koji je nagoveštavao neku sasvim nedokučivu tajnovitost i posvećenost, nego i klavirskim partiturama i energijom koja je dala prepoznatljivost i boju Milanovim kompozicijama, reskim gitarskim akordima i krajnje artikulisanim stihovima.
Iako se gotovo podrazumevalo da žensko u bendu može ili da peva ili da igra na sceni i zabavlja narod, Margita se u rokenrol uklopila još od samog početka kao ravnopravni protagonista.
I nije reč samo o njenoj pojavi, manje ili više naglašenoj ženstvenosti nego pre svega o pesmama čiji je autor ili koje je radila zajedno sa Milanom i ostalim članovima grupe. Imaginacija i naglašena kontemplativnost, koji su obeležili prvih nekoliko albuma Ekatarine Velike, dobrim delom izviru iz pesama koje je Magi uradila: Kad krenem ka (, Sedam dana, Nisam mislio na to, i kasnije: Sinhro, Zemlja, Par godina za nas)
- Obično je Milan dolazio na probu sa već gotovim tekstom i jasnom predstavom kako treba da izgleda stvar. To je idealna varijanta, ali ne uvek i najjednostavnija, jer šta god bi mi drugo odsvirali na tu temu on bi teško prihvatao. Mnogo stvari smo napravili na probama, krenemo od jednog rifa, od nekog ritma. Ponekad Žika krene neki ravan ritam, Bojan odsvira bas temu koja drži celu stvar, ja počnem sa nekim sitnim varijacijama, Milan doda neka svoja dva akorda koja je odavno ostavio u nekoj od svojih moždanih fioka, i onda dođe tekst na kraju. Tekstove je uglavnom pisao Milan, ali bi on ponekad dolazio sa ne još diferenciranom idejom. Tada bi se, na primer, ono što je kod njega bilo "Pogledaj me očima deteta " kod mene izrodilo u pesmu "Zemlja".
Milan je ponekad umeo da se ponaša kao pravi, neumoljivi šef. Kako god to nekome izgledalo, u Ekatarini je postojao red i disciplina kada se sprema koncert ili nova ploča. Na probe niko nije smeo da kasni i sve je moralo da funkcioniše kao švajcarski sat. Kad su jednom Magi i Žika Todorović zajedno zakasnili, Milan ih je pola sata propitivao gde su bili, šta su radili, zašto su zakasnili, da bi se na kraju završilo sa:
- Je li vas dvoje, zašto vi stalno dolazite zajedno na probe, šta uopšte muvate?!
A nije ni znao da su tada bili na početku velike ljubavi. Nije bila nikakva praksa da se članovi benda međusobno zabavljaju, ovo se jednostavno dogodilo, i to uprkos činjenici sto se Žikinom tati (glumac Bora Todorović) ta činjenica baš i nije dopala. Zapravo mu je bila sumnjiva čitava ta priča sa rokenrolom i svim ostalim što ide uz i oko njega. Uplašio se da mu sina ne navuku na kakve opasne poroke, pa ih je cesto preslišavao:
- A vi ste muzičari, je li?!
- Ne, nismo.
- A niste ?!
- Ma ne, jesmo, jesmo.
Nije bilo lako tih zlatnih osamdesetih biti muzičar, a pri tom svirati kao Ekatarina, dakle - da pozajmim jedan stih Partibrejkersa - biti isti, poseban, slobodan, biti samo svoj.

SPASAO IH JE ŠABAN ŠAULIĆ

Svoje prve albume snimili su u Ljubljani umesto u Beogradu i to samo zato jer je na jednom snimanju u Radio Beogradu Milan sasuo istinu u lice Đorđu Debaču, uredniku PGP-a.
Tek krajem osamdesetih, posle četiri albuma, postalo je prirodno da Ekatarina snima za PGP.
Prve instrumente su nekako napabirčili okolo, pozajmljivali, dovijali se kako su znali i umeli. Posle prve ploče, jedan Milanov drug, koji se bio domogao nešto para, kupio im je nove gitare, bubnjeve i sintisajzer.Tako je stasavala Ekatarina Velika, jedan od najsamosvojnijih bendova na našoj rok sceni.
Turneje i koncerti su tek bili posebna priča. Osim sto je to bila dobra i korisna prilika da se uvežba materijal za novi album, uglavnom su to bila dovijanja, potucanja i mučenja.
Magi mi se najiskrenije požalila kako su oni jedino mogli da sviraju po lokalnim radnim akcijama i da spavaju po nekim šupama ili, kad je bilo sreće, u ambulantama. Dok je, na primer, Riblja čorba uvek odsedala u hotelima i kupila kajmak na saveznim akcijama.
Jednom su Magi i drugovi krenuli nekim rashodovanim fiatom 1300 na turneju po južnim krajevima naše domovine. Krntija se pokvarila negde pred Novim Pazarom i dalje se nije moglo. Milan i ona su najzad nešto ustopirali i nekako došli do grada. Već se bio spustio mrak. Ušli su u prvu pristojniju kafanu da zatraže pomoć. Pripiti gosti su ih malo čudno posmatrali svojim zamućenim očima dok im šanker nije pokazao na sto u uglu kafane. Za njim su prepoznali legendu narodne muzike i srbijanskih drumova Šabana Šaulića. Odmah su mu sa olakšanjem prišli i rekli da su muzičari. Ponudio ih je turom jela i pića, da se okrepe dok on organizuje pomoć. Nisu stigli da pojedu ni deset s lukom, a stvar je već bila sređena. Mogli su mirno da nastave putovanje.
- Često smo između albuma morali da radimo svakojake poslove da bismo mogli pristojno da živimo, ili da bismo skupili pare da platimo studio. Grebali smo se ponekad i od roditelja, iako od njih nikada nismo dobili istinsku podršku. Ja sam uglavnom radila arhitekturu ili dizajn. Tako sam napravila i etiketu za čuvenu Lozovaču, ili sam davala deci časove klavira. Živeli smo po iznajmljenim stanovima. Kako smo živeli? Peške! Ako stanujem dalje - kupim kola. Ako se posvađam sa dečkom - ne čekam ga, jednostavno odem. Nismo živeli kod kuće, imali smo tu sreću da živimo sa onima sa kojima smo radili.
Možda suštinu života i muzike, o kojoj mi je Magi pričala, najbolje izražavaju stihovi jedne pesme sa albuma Samo par godina za nas:
"Rasli smo na ničijoj zemlji, surovo sunce iznad nas. Živimo u tuđoj kući. Ona i on i on i ja. Budim se u zoru, tu je početak, tu je i kraj. Mi smo na granici i nema povratka i snaga otiče - kap po kap u nepovrat."
Izgleda da mnogi nisu razumeli ovaj album. Nema na njemu nikakve političke konotacije, nikakvih slutnji ni predskazanja. To je jednostavno ploča o starenju, njih, jedne generacije, svih nas.
Ne treba tu tražiti nikakva skrivena značenja, sve je tako jednostavno: kreativni ljudi svojim radom odgovaraju na pitanja koja će tek biti postavljena.
Dok ispisujem ovu priču, koja bi trebalo da bude neka vrsta Margitinog i mog mirnog osvrtanja na godine prošle, Beograd sve više tone u prvu mrklu, mirnu noć otkako je na ovim prostorima "ponovo izbio mir" - kako je to plastično objasnio jedan naš visoki funkcioner. Nema više prozuklih sirena za koje mi je Magi objašnjavala da rade na principu duvačkih instrumenata (krene negde ispod Sol i propne se do B ). Iz susedne zgrade već odavno usnulog Liona čuje se žamor sa nekog žura. Već sat vremena slušaju Pekinšku patku:
- Kako je ružno biti lep, pametan i mlad!
Šarlo je pevao: Niko niko kao ja, i nikad i niko kao ja!

NIKO, NIKO KAO JA

Neko je rekao da je osnovni motiv u muzici osamdesetih, kao uostalom i u drugim umetnostima, bio onaj slogan koji se ciklično javlja u različitim vremenima kao navodno autentičan i osoben: Protiv svega!
Mnogi će, pak, danas reći da se energija osamdesetih potrošila onog trenutka kada se odustalo od osnovne ideje. Oni koji su muziku prihvatili kao i svaki drugi posao i danas sviraju i žive od toga koliko i profesori od svojih predavanja ili rudari od kopanja u jamama. Drugi, koji su to shvatili kao neku vrstu dobrog zezanja i prolaznih dečjih bolesti rasprodali su svoje instrumente i pare uložili u neki unosniji biznis.
Treba li to nazvati odustajanjem, konformizmom ili zdravim razumom?
Oni koji su čitavu priču shvatili krajnje iskreno - kao neku vrstu misije, doslednosti i beskompromisnosti - danas ili nisu među živima ili pomalo podsećaju na onog junaka filma "Tajvanska kanasta", u kome se i naša junakinja pojavila uz ostale članove Ekatarine. Za ovu priliku ću vas podsetiti na njega služeći se upravo recima jednog od najvećih hitova Ekatarine: on kao da nije svestan da je to što mu se događa samo stvaran svet oko njega nego jednako čeka da prođe, samo čeka da prođe.
Margita Stefanovic Magi
- Možda su osamdesete zaista jedno veliko silaženje, stepenik po stepenik, koje nas je dovelo do devedesetih kao do jednog lošeg doživljaja. To je ne samo loš doživljaj rata nego jedna opšta pogibeljnost u kojoj malo ko ima svest o odgovornosti u svom vremenu ili o radu kojim treba nešto pozitivno da ostavi za sobom. Ako ništa, makar da postoji svest o radu. Ne, nas nije preplavio turbo-folk nego murija. A Beograd mi liči na jedno džinovsko rešeto kroz koje prolazi sve i svašta, i svašta se zadržava. A pomalo i zaudara. Beograd je danas pupak Evrope i to onaj zašiven na unutra.
Mnogo je sačuvanih i lepih doživljaja u Margitinom životu. To je pre svega detinjstvo, ne samo kao doba bezbrižnosti, nego kao vreme kad se u Beogradu živelo drukčije, slobodnije i bezbednije. To je, razume se, i muzika. Onaj zajednički osećaj kad si na sceni. Kada te publika loži i kad se loži na tebe.
- Na koncertu svi zavisimo jedni od drugih i u velikoj smo ljubavi. Tada si samo instrument koji proizvodi muziku. Nije to neki prepoznatljiv osećaj, nije to nikakva droga, jednostavno se tako osećaš.
Kada se Milan jednom tako osećao, zaboravio je da svira sopstvenu stvar. Trebalo je da u Zrenjaninu izađu na bis. Magi i Bojan su izašli, publika je bila u transu, a Žike i Milana nema. Počelo je komešanje i osvrtanje sve dok Magi nije otišla iza scene da vidi šta se događa. Kad tamo ima sta i da vidi: Žika na gitari svira Milanu Zemlju, ne bi li ga podsetio kako ide.
Dobri doživljaji su i oni sa putovanja. Poput onih po Latinskoj Americi gde često možeš da sretneš ljude kako pričaju sa kućom. Idu od zdanja do zdanja i razgovaraju i niko ne misli da su ludi. Ili Indija, Margitino poslednje veliko putovanje.
- Doživiš šok ili poremećaj u vremenu kada prvi put sletiš u Indiju. Doživiš iznova muziku, boje, hram. Celu zemlju doživljavaš kao hram. To me je podsetilo na prvu oluju koju sam kao dete doživela u Crnoj Gori. I tamo sam se samo osećala. Cilj mi je bio da odem tamo da bi sebe doživela. Onda se setim da još nisam proputovala ni polovinu rođene zemlje, osetim tu potrebu za tlom, da se vratim. Sva putovanja su zato da bi mogao da se vratiš.

JUGOSLAVIJA JE BILA SJAJAN KABRIOLET

Nekada su to bila putovanja po Evropi. Putovanja na kojima bi te uvek negde, kad se ne nadaš, stigla muzika. Margitu je stizala svuda. Tako i protekle zime u Puli kada je sa svojim prijateljom iz Zagreba, na koncertu KUD Idijota, svirala blok Ekatarininih pesama. Neki novi klinci iz publike pevali su zajedno sa njima sve pesme, a nisu se bili ni rodili kada su one nastale.
Do Pule su stigli autom iz Zagreba. Posle sjajnog koncerta vratili se iste noći kroz mećave Gorskog Kotara, praćeni vejavicom i muzikom Frenka Zape. I sve to samo zbog dvadesetak minuta na sceni. I to je rokenrol.
Jedna od priča o rokenrolu mogao bi da bude i susret u Puli sa Perom Lovšinom, nekadašnjim članom kultnih Pankrta kojima su Slovenci podigli spomenik. Prišla je idolu da mu zatraži autogram. Nije se predstavila, niti ju je on prepoznao. Nekadašnji pankrt joj se sada predstavio kao slovenački Bob Dilan, koji .esto svira na svadbama i veseljima svojih prijatelja. Ni rečju nije pomenuo sada već mitsku priču kad su svi "brijali bradu, brkove da lice na Pankrte" - kako je pevao Džoni Štulić.
Možda je i Ekatarina kao i svi tzv. novotalasni bendovi izašla iz nekog panka, zapravo iz odnosa prema njemu, ali je pre svega bila bend sa izrazitim slovenskim filingom. Ipak, bili su jednako popularni u Zagrebu kao i u Beogradu. Punili su Kulušić, koliko i Dom omladine ili Pionir.
- Milan je smatrao da smo svi mi deca planete. Meni je mapa stare Jugoslavije izgledala kao jedan dobar auto, kabriolet. Negde na Đerdapu se nalazi vozač kome leluja kosa na vetru, a točkovi su recimo u Istri.
Da je Ekatarina Velika bila neka liverpulska a ne beogradska grupa, danas bi njen jedini preživeli standardni član živeo od neotuđivih autorskih prava. Margita je u pravu:
Ne treba naklapati ni o kakvom Novom talasu, treba ponovo makar uvesti svest o novom talasanju !
Oni su je uveli. Menjali su dan za noć i noć za dan. Bili su istinske zvezde u zemlji u kojoj je gotovo običaj da zvezde odmah treba gasiti ili gaziti. Danas su rasuti po svetu, ili po grobljima. Ponekad ih vidimo kako lete iznad grada, grad se smeje, gleda na njih. I kao da još uvek ne gube dah - mala deca ne znaju za strah!
- Ne, mi nismo imali problema sa drogama, nego međusobno. Pokušavali smo da se lišimo tog zajedničkog u vremenu. Sve ostalo su izveštaji iz bolnice. Umrlo je mnogo ljudi oko mene, dragih ljudi, a da niko ne zna ni kako ni zašto. Sve što se zna su poluistine i poluznanja. Postoji priča o našim bakama koje su deci sipale čaj u mleko da bi zaspala. Kao ono alkoholno piće poznato kao tigrovo mleko. Možda smo nešto zamenili za mleko, jer mleko neutrališe sve mirise.
Mnogi su u njihovim pesmama tražili neslućena značenja i anticipacije, da bi ih na kraju gurali i u komercijalne racionalizacije, u manirizam. Jeste, svirali su i oni u Centru Sava.
Najmlađa baka beogradskog rokenrola još nalazi energije da obilazi podrume i koncerte nekih novih klinaca. Ne retko u njenoj tihoj, nepatvorenoj pojavi niko ne prepoznaje rok zvezdu osamdesetih.
Sredinom devedesetih svirala je i tehno - Ti si sav moj bol.
Obojila je svojim dirkama albume Kurajbera i Glisersa. Na BELEF-u se vratila traganju za formama, za odnosom slike i zvuka. To se sada razvija u nešto novo sto ona naziva Svetskim pozorištem ili svetskim u pozorištu.
Rekla mi je da bi volela da njena nova ploča bude porno orijentacije, sa puno golog u tom zvuku, jer sveprisutnu javnu pornografiju najzad treba ozvaničiti.
- Ne treba ozvaničiti Novi talas, nego ga uvesti u domen javnog izraza. Ne tiče me se da li je to rok muzika. To se tiče javnog izraza i izražavanja. Ako mi zabraniš da pričam, ja ću da pevam. Ako mucam, opet ću da pevam i bolje ću zvučati. Ako nemam sluha, ja ću da dahćem i zvučaću fenomenalno. To je nasleđe koje nam je ostavljeno. Neka to bude neki novi Crven Ban.
Želeo sam da mi kaže nešto o ljudima sa kojima je imala sreće da živi i radi.
- Bojan je boja mog života. Milan je glas - rekla mi je i produžila u svoju garažu u Borči, u koju su je iz centra grada izmestili bezdušni dileri koji daju na - dođeš mi.