00:00:00 -- Par Godina Za Nas
00:05:42 -- Pored Mene
00:10:32 -- Voda
00:15:23 -- Siguran
00:20:01 -- Kao Da Je Bilo Nekad
00:24:20 -- Karavan
00:28:02 -- Srce
00:31:33 -- 7 Dana
00:38:09 -- Neko Nas Posmatra
00:42:28 -- Istina Mašina
00:46:32 -- Bežimo U Mrak
00:49:28 -- Tattoo
00:52:15 -- Ljudi Iz Gradova
00:57:10 -- Ti Si Sav Moj Bol
EKV - CELOKUPNI OPUS
Sve pesme / svi albumi Katarine II i Ekatarine Velike u jednom YouTube klipu...
EKV unplugged, Požega, 30. jul 1994
EKV JE NAKON OVOGA NASTUPALA SAMO JOS 2 PUTA...
1. Just Let Me Play Some Modern Rock'n'roll Music
2. Neko Nas Posmatra
3. Bezimo U Mrak
4. Zemlja
5. Ljudi Iz Gradova
1. Just Let Me Play Some Modern Rock'n'roll Music
2. Neko Nas Posmatra
3. Bezimo U Mrak
4. Zemlja
5. Ljudi Iz Gradova
Devojka iz tri sna - Petar Popović
... povodom 10 godina Margitine smrti...
Petar Popović | 18. 09. 2012.
Grad koji je nekada bacao svetlo daleko,
žmirkao je neobičnom bojom po svom velikom trgu. „Ali ovde više nisu
isti kolači“, prvo što reče kada sam nenadano naleteo na nju. Baš pred
kafeom gde smo poslednji put, biće da tome ima decenija i po, sedeli i
kada sam poželeo da se razgovor koji vodimo nikad ne okonča.
Gledala me je velikim setnim očima, a rukama belim kao led samo odmahnu: „Ne vredi, sreća nije stvar intenziteta, već ravnoteže i reda i ritma i harmonije“, i glas joj zanese zadnji pir košave. I nesta u purpurnoj gužvi. Iz sna biram ono što ne želim da ode u zaborav.
Zvuk pesme s noćnog radija tresnu me u javu. To Zoran Predin peva o kosi boje srebra. I sebe vraća u san pošto je video film o tragičnoj sudbini velikog beogradskog benda i „crnoj princezi Yu novog talasa“. Tvrdi, onda se probudio i napisao baladu koju će otpevati bolnom iskrenošću. Potom je otišao da operiše srce. Neki dan šalje SMS da je komplikovani zahvat uspeo i da će uskoro kući.
Zašto sam je, pitam se, i ja sanjao kada inače retko sanjam.
Verovatno zbog prethodne večeri i saznanja da je stari poznanik, njen čovek iz nekih srećnih godina, autor divne fotografije za omot knjige „Osećanja, o sećanja“, ležeći u bolnici u San Francisku i čekajući svoju operaciju, poslao mejl u kojem kaže: „Sanjao sam je noćas“.
Stalno je nekako sve povezano... Ne samo u snovima, bolnicama i prtljazima prošlosti.
Tek sam nedavno pročitao priču Mike Pantića „Svi Milanovi ljudi“, u kojoj piše da je marta ‘92, hodajući iza Rimtutituki kamiona s kojeg se pevalo „Mir, brate mir“, shvatio da tog sutona u koloni što plavi srce grada jedna mladost zauvek prolazi.
Slušajući sada Zoranovu pesmu koju nosi setni refren: „Ti bi me sigurno prepoznala da me od tebe nije sakrila moja kosa boje srebra. Vreme leti i u snovima svima krade glas i stas, i srešćemo se još...“, pouzdano osećam kako stiže kolektivna, a neizbežna jesen, koja je svih onih proleća izgledala tako daleko i rezervisana za neke druge.
Onih proleća kada je grupa te devojke bila vlasnik ugarka kojim smo palili plam da osvetlimo put do kraja jednog mraka. Rokenrol nije i nikad neće biti samo razigrana, svetla, bezbolna i vesela strana sveta na kojoj odrastaju generacije. Istina, mašina je mlela muziku, sudbine i nadu.
I baš tada On, Ona, On i On nisu bili samo EKV, što svira muziku koja nas se tiče, već krunski dokaz da sve ne može biti slupano. U godinama divljanja moljaca nisu zanemeli.
Bili su zvuk i urlik Beograda koji neće pasti, pristati na dresuru, biti ucenjen ili potkupljen. Na našim adresama, gde je većina rođenjem poražena, najbolji su oni koji najglasnije slave svoj udes.
Njihova pesma je velika i plemenita sinteza jednog humanijeg poriva i spoznaje da je umetnost s kičmom, u svetlu balkanskih raspleta, samo rulet od velikog uloga i male utehe, gde zadovoljstva i razumevanja teško da ima. A grupe su poput vitraža - prava lepota se može videti samo kada je svetlost iznutra. Tamnija noć, svjetliji prozori. Dalje se vidi!
Lepo je što, posle svega, živi primer o tome da je neko sanjao „sa vetrom uz lice“, praveći teške, krvave i slovenske pesme o Zemlji i ponosu. Jedan od najpotresnijih dokumenata naše bliže prošlosti.
A san nikada nije slučajan...
Danas, 18. septembra, navršava se deset godina kako je otišla Margita Stefanović, najlepši i najtragičniji rekvijem odsviran na beogradskom asfaltu.
Пријавите се на:
Постови (Atom)