Приказивање постова са ознаком NOVINSKI INTERVJUI. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком NOVINSKI INTERVJUI. Прикажи све постове

Intervju: Bojan Pecar - Marsovci trce pocasni krug

Intervju Biljane Sasic, objavljen u casopisu "Cao" tokom 1989. godine

Bojan Pecar je cudan tip.
Nekomunikativan. Neprijatan. Ponekad i grub.
Ne daje intervjue.
Voli da zeza novinare.
Mrzovoljan...
Tako kazu...
Zovem ga telefonom. Ljubazan je. Pristaje i na razgovor.
Iznenadjena sam.
Odmah je stavio kaficu.

Bane (fotoreporter) i ja sadimo i cekamo Bojana, koji cangrlja soljicama.
Nes-kafa je "dobra".
Bojan je ljubazan.


...vi mladi, dobro otvorite oci, pogledajte sta se desava i kod nas i u svetu, i da dobro razmislite da biste mogli da napravite pravi izbor. Pogresan izbor moze da bude koban po jedinku. A da bi ste napravili pravi izbor morate mnogo toga da znate. Prema tome, ucite deco, volite se i budite pametni, ne podpadajte ni pod kakve uticaje...

BOJAN: Evo, pitaj me! Ne'znam sta bas hoces da ti pricam o sebi?

CAO: -Kreni, recimo od detinjstva: Kakav si bio kao klinac?

BOJAN: -Rodio sam se u Kneza Milosa, kod Londona. Kasnije sam se preselio u Dzordza Vasingtona, pa na Vidikovac, i na kraju evo me ovde, na Neimaru. Isao sam u muzicku skolu, paralelno sa osnovnom. Svirao sam violinu u klasi profesora Bobica. Bila je to smesna slika, kad vidis nejako dete, s'torbom na ledjima, blokom za likovno pod miskom, kesom s'patikama i violinom! Uz sve to i dnevni boravak. Naravno, kad si klinac nista ti to nije tesko, ali je "napolju" uvek bilo zanimljivije. Plodovi svega toga dosli su kasnije, samom mojom spoznajom zasto sam se ja toliko mucio, skripao tolike godine. Violina je jako nezgodan i tezak instrument za koji moras da utrosis mnogo vise vremena nogo za klavir, koji mnogo brze mozes da savladas. Zato je i bilo problema kako dete sa sest godina naterati da, umesto sutiranja lopte, vezba violinu. Zeleo sam napolje, a violinu sam voleo. Cak sam bio i talentovan za mnoge sportove.

CAO: -Da li si, vec u to vreme, bio izrazito visok?

BOJAN: -Ja sam bas naglo izrastao, izdzigljao, i to u drugom razredu gimnazije. Posle violine, presao sam na violu. Kod kuce sam poceo da sviram bas gitaru. U to vreme upisao sam kontrabas, cisto da bih naucio i taj instrument. Sviram gitaru, ali sam ostao veran svojim instrumentima s'cetri zice.

CAO: -Sviras li ponekad, za svoju dusu, na violi, kontrabasu?

BOJAN: -Ne. Nemam instrument. Ne mogu da ga nabavim, bar za sada. Zeleo bih da kupim violu, ali se ona jako tesko nabavlja.

CAO: -I, u koju si se srednju skoli upisao?

BOJAN: -U gimnaziju, naravno, i to Petu beogradsku. Nisam se proslavio na Saobracajnom fakultetu, dao sam samo prvi stepen i video da to nije "moje mesto", pa ga i napustio. Moje decastvo bilo je, mozda i obicno.

CAO: -Predpostavljam da je tada, kao sto se svima nama dogadjalo, bilo iprvih ljubavi, koje se jos i danas pamte.

BOJAN: -Normalno, bilo je i ljubavi i neljubavi...Bilo je svega. To su, obavezno bile-nesrecne ljubavi. Voleo sam devojcicu, koju sam satima satima znao strpljivo da cekam, negde skriven u nekoj kapiji, da me slucajno ona ne vidi, ili neko od drugara. Samo da je vidim! To mi je bilo dovoljno. Ne moram s'njom ni da pricam. Samo da je vidim...

CAO: -I onda stavis ruku na srce, da ona ne cuje koliko ti lupa...

BOJAN: -Da! Ma, i kolena su tu klecala... (Smeje se) A ne smes nikom da priznas, da te ne zezaju. Onda je, jednog dana, ona saznala, ali je ipak za druge to ostala, i dalje, tajna. Sramota te je, kad si tako mlad. Bila je to jedna vrlo lepa Vesna! I sad se vidimo, ponekad.

CAO: -Idemo dalje: a kad si poceo "zvanicno" da baratas s'pet zica, odnosno s' gitarom?

BOJAN: -Sve je to pocelo da mi se dogadja kad sam imao sest-sedam godina,
tj. kad sam posao u skolu.

CAO: -A, kad se pojavio prvi bend?

BOJAN: -Prvi put je bilo u gimnaziji, 2 razred. Moj drug, Enes i ja, s' pardrugova, napravili smo gimnaziski orkestar, koji se zvao "BG 5". U to vreme postojao je i bend "Limunovo drvo" u kojem je bio i Milan. Postojala je grupa "Tarkus" s'Bebi Dol- Draganom Saric i Marinom Svabic. Okupljali smo se oko Doma omladine. U to vreme bilo je i "Beogradsko leto", ako se secas pa smo satima cekali-do kasno u noc-da bi smo svirali negde u sitne sate... Bili smo prateci bend Preletu (Prelevicu). Mi smo bili klinci, a on je bio "veliki" pa je to nama, naravno, mnogo znacilo. A dosta dobro smo
svirali, cak iz nota, sto je za to vreme bilo vrlo retko - a i danas je... Klinci od sesnaest-sedamnaest godina pa sviraju iz nota?! Tako, to je bio moj prvi bend. Posle sam, kao pravi, rekao da mi je kao, dosta svega, i onda sam zajedno s'tadasnjom devojkom Mirom napravio bend. Prvo nas je bilo vise u bendu da bi smo, na kraju ostali samo Mira i ja - kao duo. Bio sam mlad i imao sam neki pop-zvuk u glavi, u to vreme naravno.

Snimili smo i plocu, koja se zvala "Perfektan dan za banana-ribe". Bio sam fasciniran Selindzerovim pricama u to vreme, i dao sam - u tom stilu - i ime ploci. Kad je ta ploca izasla, pojavila se, u to vreme i grupa "Katarina II": Gagi, Milan, Dule svirali su ono, na nekim marginalnim svirkama na Topciderskom brdu, i tako dalje... Medjutim, sve je to bilo dosta neozbiljno. Prakticno, bend postoji od momenta kad smo Margita i ja dosli u bend, pa smo tako nas troje postali srz benda, a bubnjare, kao sto znas menjamo i to cesto (smeje se).

CAO: -A kako ste se vi nasli, kako ste se osetili da mozete zajedno, i to tako sjajno.

BOJAN: -Mislim da je to vise bio srecni slucaj. Dule je hteo da prekine sa "Sarlom", pa su svi otisli "kud koji mili moji". Milan je pitao Margitu, pitao mene, pa smo se tako jednog dana okupili u "Dadovu", kao na nekoj probi. Oni su imali dve-tri gotove pesme, od kojih je sve i pocelo. Kasnije svi smo se ukljucili u stvaranje pesama. Bili smo uporni. Svirali smo.

CAO: -Prepostavljam da vam nije trebalo mnogo vremena da se uigrate jer ste, ipak bili dobri muzicari...

BOJAN: -Naravno, znali smo jedni za druge: znali smo da postojimo kao muzicari. Bilo je i nesto cudno u svemu tome. Svo troje smo bili totalno razliciti: interesovanja su nam bila, u to vreme, vrlo razlicita.

CAO: -Da, ali je to sjajno za kreativnost. Obogacujete svoje ideje, svako svojim stilom...

BOJAN: -Pa, jeste. Ali, covek, kada je mlad - vrlo je iskljuciv! Pa, zbog toga je i cudno da se tri toliko razlicita coveka okupe i pomire i nadju neki peti kolosek, na kojem ce zajedno da funkcionisu, bez obzira sto svako od njih ima po jedan svoj - sporedni kolosek.

CAO: -I, posle koliko vremena je taj "peti kolosek" potpuno proradio?

BOJAN: -Pa, kazem ti. Uporno smo vezbali po nekim prasnjavim i paucinastim podrumima SKC-a, i vezbali, i vezbali... Prvi nas javni nastup bio je, kad je "VIDEO SEX" imao koncert pa smo mi onako, direktno s'probe, istrcali gore i kao predgrupa odsvirali dve-tri stvari i to dosta dobro. Tad su neki ljudi, okolo nas shvatili da je na pomolu neka zesca grupa...

CAO: -... Koja je neobicna, i ima nesto sto je izdvaja od ostalih... Nemate neki imidz kad su krpice u putanju. Nije vam "perje" glavna fora...

BOJAN: -Vidi, sve smo mi to imali. Mi smo se i originalno oblacili, i sminkali, karadili... i sta ja znam, ali nikad to nije otislo u zanr, nikad tipiziranost, u tom smislu. Uvek je to bilo nesto sto je nase. Muzika je bila ta, koja je drzala neki nas nivo.

CAO: -Imala sam priliku da cujem, pa i procitam, kako niste bas neki komunikativan svet. Ne volite intervjue. Dosta ste zatvoreni pa je tesko cak i odskrinuti vrata vaseg sveta... Tekstovi vam se prilicno razlikuju od tekstova uobicajenih pesama o ljubavi, zivotu... To je nesto sasvim drugacije. Nesto trece. Bas na vas nacin. Mozes li, malo, sve to da nam "spustis na zemlju". Predhodna ploca bila je "Ljubav" a ova sad je nesto sasvim drugo?!

BOJAN: -Mislim da je to isto ljubav. Ima vise vrsta ljubavi: prema zeni, ljubav prema Americi, prema nekoj stvari, ljubav prema ljudima... To su Milanovi tekstovi. Ovaj tekst o Americi jedna je nostalgicna pesma o tome kako dobri, sposobni i pametni ljudi odlaze iz nase zemlje. Svi su otisli, samo mi ostajemo - u ime necega? A to "u ime necega" je to sto smo mi ovde sada, sto smo se ovde rodili, sto nas ovde nesto jako jos uvek drzi... Nije to patetika. To je cinjenicno stanje: mnogi nasi prijatelji odlaze. To je
tuzno za jednu zemlju.

CAO: -Bilo bi dobro da nam kazes jos nesto o toj ploci: kako je ona uopste nastala...

BOJAN: -Ta ploca nastala je iz dva cuga - iz dvaput, kako bih rekao. "Par godina za nas" snimili smo u Bukovcu, malom studiju kraj Novog Sada. Ploca je nastala prosle zime, hladne, novosadske, vojvodjanske... Ta ploca je skup razlicitih pesama, koje su ipak uspele da se objedine u jednu celinu. Milan je pokusao da objasni da postoji muska i zenska strana ploce.

CAO: -Ima li Margita neki tekst na toj ploci?

BOJAN: -Ima jedan vrlo lep tekst: "sedam dana sam". Taj tekst je nesto najupecatljivije, za mene, s'cele te ploce. A sto se tice Margite dosta je lepo svirala i vrlo se fino uklapa u tu neku nasu muziku.

CAO: -Verovatno bi bilo prilicno hladnjikavo bez tog karakteristicnog, zenskog
filinga...

BOJAN: -Jeste. Postoji tezak filing, koji je stalno tu...

CAO: -Koji, mozda, sve to lepo veze...

BOJAN: -Mozda...




CAO: -Negde sam procitala da ste vi nesto kao high-society bend? Sta ti mislis o tome?

BOJAN: -Pa, mislim da je sasvim moguce da nas i deca fankcionera vole; medjutim, to sigurno nema nikakve veze s'nekim elitizmom ili high-society, jer kod nas su: ta neka piramida odnosa i piramida kodeksa potpuno izokrenute, tako da o tome radije ne bih pricao, jer o svemu tome nemam neko pozitivno misljenje. Ne elitiziramo stvar.

CAO: -O.K! Ali, slozices se da ste prilicno zatvoreni ljudi.

BOJAN: -To jeste, Ali, zatvoreni za sve podjednako.

CAO: -Vasi vrsnjaci su, mozda vec, prerasli "EKV"; bave se porodicom, decom. Hocete li se vi otvoriti za nove generacije. Moraju da vas upoznaju, da vam pridju. Ove nove, bas mlade generacije obozavaju "EKV". Hocete li cesce, praviti koncerte, turneje...

BOJAN: -Da ti kazem: rasprodaju praviti necemo, to je sigurno. Jer svaka stvar, kad se potpuno razotkrije, kad prestane da ima tu neku magiju, kad prestane da bude nedostizna, prestaje da bude i interesantna! Onda to postaje pijacna stvar, i ljudi se prema njoj ponasaju sasvim drugacije.

CAO:- Dobar rezon. Znaci vi volite da im "dozirate" "EKV" na kasicicu?

BOJAN: -Nas najmasovniji koncert bio je u "Pioniru", u Beogradu. Bilo je negde oko sedam - osam hiljada ljudi. Inace, mi idemo svuda - naravno, gde nas pozovu da sviramo.

CAO: -I, kako u unutrasnjosti reaguju na vasu muziku. Da li osetite da im je bliska, ili...

BOJAN: -Reaguju potpuno isto kao i beogradska publika, s' tim sto jesu to manje sredine, pa je publika nesto zainteresovanija. Mi smo tu pojavu formulisali kao "marsovac sindrom". Mislim, mi zaista njima ponekad izgledamo kao cudne zivotinje, koje oni do sad nisu imali priliku da vide, i kad se mi pojavimo oni nas gledaju siroko otvorenim ocima. Isuvise nas mistifikuju, i kad ne bi trebalo. Ono sto bi trbali da mistifikuju, njima nije dostupno.

CAO: -Mnogi za vas kazu da ste prilicno prepotentni...

BOJAN: -Za nas kazu da smo prepotentni, jer necemo da se upustamo u sve te dimenzije, koje bi mnogima odgovarale. Nije to prepotentnost. To je cuvanje nekog svog malog blaga, koje hoces da zadrzis samo za sebe - zauvek! To je uzasno intimna stvar, i to je ono sto zelim samo moje, i nicije vise, i ne dam da mi - po tome - neko pretura. Mora, na kraju svega toga, da ostane nesto samo moje - cemu cu da se vratim. I to, zaista, nema nikakve veze s'prepotentnoscu. Mi bi smo voleli da vodimo, kako bih rekao, neki normalan zivot - a to nam nije dato. Da kazem: zbog sou-biznisa. Mada, kad to kazem to nema veze sa sou-biznisom u svetu. Jer, neku Madonu, Princa ili Majkl Dzeksona ne mozes da sretnes u radnji kako kupuju mleko i cigareta. Mozes samo da mu vidis auto sa zatamnjenim staklima kako prozuji pored tebe. I sve sto ljudi imaju od njih su intervjui. A mi, kad odemo u neko manje mesto, moramo da prodjemo kroz te ljude, oni nas gledaju, hoce da nas pipnu... Zamisli sebe u toj situaciji da te stalno neko, negde, vuce za rukav... Ne moze uvek da ti prija. A ti hoces da budes u nekom svom, malom svetu.

CAO: -Nase citateljke kazu da si sjajan bas-gitarista, da si odlican, da si najbolji u galaksiji... Sta je to sto tebe razlikuje od ostalih?

BOJAN: -Pa, pricati o sebi to je malo, onako... Ja mogu samo da pokusam: Ne znam zaista nikog ko svira na nacin na koji ja to radim, nikog ko ima isti stil. Ono, sto sviram, potpuno je van tog nekog, kako bih rekao, bas-programa, koji svi svataju. Jer, ja vise sviram melodiju nego sto sviram osnovnu pratnju. Zasto, u stvari, ljudi smatraju da sam ja originalan? Moj nacin sviranja je melodijski nacin, a stil sviranja nisam primetio ni kod koga. Koristim dvozvuke, trozvuke... Bas potpuno jedan autenticni stil sviranja. Uzore stvarno nisam imao. Jednostavno, voleo sam sve sto mi je prijalo da cujem. Sve sam propustao kroz neki svoj filter, razumes? Nikad nikog nisam "skidao", ili sam ih sve "skidao". I, razultanta svega toga ipak je moja. Ja ne mogu da sviram nista tudje, kao sto niko u nasoj grupi to ne moze. Samo svoje - nase...

CAO: -Da. Neobicna ste vi grupa. Vidis, kad sam cula pesmu "Daleko je Amerika" mogla sam da zazmurim, i na osnovu reci i muzike, da vidim jedan kompletan film. Stihovi su puni neobicnih senzibiliteta, fantasticno praceni muzikom. Vrlo, vrlo neobicno...

BOJAN: -Stihovi su samo rezultati osecanja. Hocu jos da kazem da smo i kao grupa, i kao pojedinci, strasno posebni, i strasno odskacemo od tih nekih tipova licnosti ljudi. Ne bih znao neki drugi nacin za opisivanje, koji ne bi zvucao prepotentno. Da, hteo sam jos reci da nasi stihovi nisu filozofski, u smislu da ih treba razumeti, nego su vise slike osecanja, slikoviti tekstovi. To Milan ume sjajno da uradi.

CAO: -Ma, strasan je: scenarista - covek! Svaka pesma je jedan mali film, zaista!

BOJAN: -To bi se i Milanu svidelo. Takva formulacija...

CAO: -Skoro sam u jednom privatnom razgovoru cula vrlo interesantnu stvar za vas: da ste vi jedini bend, koji je uspeo da odneguje svoju publiku: Kako?

BOJAN: -Nacin je sledeci: svi, koji pocinju, pokusavaju da spoznaju kakva je puplika, sta zeli, i da oni uplivaju u to. Da se dodvore. Mi se nismo dodvarali. Mi smo samo svirali svoje, pricali svoju pricu, uporno pricali, i bukvalno je doslo do toga da danas imamo svoju publiku.

CAO: -Sta ti mislis, da li postoji neki nas bend s'kojim bi ti, da ne daj boze neme vise "EKV", mogao da zasviras?

BOJAN: -Pokusavam da razmisljam na sledeci nacin: sta bi bilo da, sad, mi prestanemo da postojimo; da li bih se bavio, i dalje, muzikom: "Bih", pa dobro. "A s'kim?". Tu vec nastaje kurlshlus. Jao, pa s'kim bi svirao? Onda shvatim da - nema! ili, mozda ja samo ne poznajem one s'kojima bih mogao da sviram, da se druzim, pre svega. Jer, funkcionisanje benda zavisi, pre svega, od druzenja. Bend je i druzenje! Nije samo sviranje. Stvarno je uspeh odrzati bend u ovim uslovima, danas. Treba puno tolerancije, snage, razumevanja...

CAO: -Da le je i "EKV" krenula tokovima komercijalizma.

BOJAN: -Ne! Posledica dobre prodaje je ono o cemu smo malo pre pricali. Mi smo uporni sa svojim trendom, pa je posledica toga to sto nas sve vise ljudi shvataju i slusaju. Znaci, obrnut proces: ne komercijalizujemo se mi radi ljudi, nego se samo povecava broj ljudi koji nas slusa. Samim tim ta nasa muzika postaje sve komercijalnija.







CAO: -Bez obzira na zavidan tiraz, televizija vas nesto bas ne reklamira. Nema vas, jednostavno, na malim ekranima. Da li je to neki bojkot, ili nesto drugo?

BOJAN: -Mislim da je u pitanju bojkot, neznam zbog cega? Da li je to stvar neke ljubomore? Cinjenica je da nase neka institucije kao sto je televizija, kao sto su disko kuce, nikad nikakvu podrsku nisu dale, osim sto sati studija za snimanje ploce. Da li se neko bar malo, oko nas, angazovao bi li bi smo nesto poput "LAIBACH", uveliko vec na Zapadu. Jer mi ispunjavamo kriterijume da zaintrigiramo nekog Nemca, Holandjanina, Engleza... Ne znam kako sve to da obijasnimosim da su to neke licne strasti kad je televizija u pitanju. To je ono sto ja stalno pricam: Da je nasem mentalitetu istekao rok trajanja. Pokvario se. Kod nas su ljudi naucili - ako si dobra u necemu - trebalo bi te srusiti! Ni slucajno dostici, sto bi bilo normalno. Trebalo bi da ostanem ja sam, kao jedini, razumes, bez konkurencije, i onda sam ja - najbolji. Kad sve eliminisem! Sto stvarno jeste grozno! To je potpuno naopako! Mislim da, kod nas, sve funkcionise na tom principu. Ima tamo dobrih ljudi, u svakom slucaju, ali je i ova sema evidentna. Ne svidja mi se ta sema, ni malo. Sve ide preko nekih veza i vezica. Znas ono: "Hajde, stavi ga u tvoju emisiju, molim te". A nas mnogo ne vole, jer necemo nikom da se priklonimo i molimo!

CAO: -Da li bi ti hteo da ispricas nesto, a ja te nisam to pitala?

BOJAN: -Pa, evo ispricao bih nesto o nasem funkcionisanju na koncertima. To je jedna da tako kazem, anegdota s'naseg putovanja: Kad smo imali koncert u Boru, i dosli kasno u noc, mrtvi umorni, a sutradan nas je cekao put u Varazdin, pitali smo se kako cemo da odrzimo koncert kada ne mozemo ni na noge da stojimo, a Davor nas vozac koji sve te nase price uredno slusa, primetio je: "Kod vas se to nikad nezna, i taj umor ne mora nista lose da znaci. Mozda ce danas biti bolje nego juce." I stvarno je tako. Znaci; nas emocije povuku. Imali smo fenomenalan koncert a ja stvarno neznam odakle smo izvukli toliko energije. Proteklih dana uzasno smo se trosili. Kad bi, kojim slucajem, dosla u nasu svlacionicu, pred sam koncert, i videla tu neku atmosferu ti bi rekla: "Kako ce oni, uopste, da izadju da sviraju?" A mi izadjemo i sviramo! Jednostavno: il' se desi, il' se ne desi.

CAO: -Da li je bilo i neuspelih koncerata?

BOJAN: -Postoje dva kriterijuma: kriterijum publike i nas kriterijum. Nase misljenje je uvek samokriticno, jer od sto koncerata za 99,99% publika kaze da su bili odlicni dok mi nismo uvek tako odusevljeni. Moze da se i dogodi i to da koncert meni bude fantastican, a Milanu los - ili obrnuto. Sve zavisi od naseg filinga tog dana. Medjutim, taj neki standard postoji. Mi, standardno, dobro sviramo ali se mi - unutar benda takvom procenom ne zadovoljavamo. Zelim da ja imam nesto od svoje svirke, zelim da ja budem zadovoljan. Ako je to nesto mlako, i ako mene ne ispunjava nemam motiv da izadjem i opet sviram. U tome je stos!

CAO: -Da, nista mi nisi rekao o tome - ko je gazda u bendu? Da li je ta funkcija samo Milanova ili je delite?

BOJAN: -Ovako, sto se tekstova tice Milan je covek, koji nece, ne moze da peva nesto sto ne oseca. A uzasno malo tudjih stvari oseca. Voli svoje stvari da peva. To smo svi mi odmah shvatili i prepustili to neko pisanje kekstova - bas njemu. Jer ja njemu neke reci ne mogu da stavim u usta, niti on moze da dozivi sedamsto puta na koncertima. On je pevac, i on je taj front-man. Ideje, uglavnom, zajedno pravimo. Recimo, za publiku on jeste nas vodja. Sef benda.

CAO: -Sta ce se dogoditi, kad jednog dana, "EKV" prestane da postoji? Gde ces ti? Kojim putem...

BOJAN: -Ne znam, ali to moze vrlo skoro da se desi. Ja samo znam jednu stvar: Jugoslavija vise nikada nece imati bend tog znacaja, na takav nacin, kao sto smo mi. Po nekoj logici stvari, mozda bi trebalo sad da prestanemo da sviramo, da nebi smo doziveli sudbinu da nam padaju krivulje. Ali, cekamo da nam se otvore neke nove dimenzije, u svakom slucaju. Jer, ja, kad bih znao da je ovo plafon, i dalje vise nema - ne bih imao potrebnu motivaciju da vegitiramo kao grupa. Ocekujem da nam se, u muzici, desi nesto novo: nova ploca! To je ta nova dimenzija.

CAO: -Mozes li nam reci kako ljudi, kao vi, gledaju na ovaj visestranacki razvojni put?

BOJAN: -Pa, znas sta, vec su nas jedno dvadeset stranki zvalo da sviramo za njih. Nismo otisli. Ali, mozda smo napravili gresku, jer smo resili da ne sviramo ni za koga, a mogli smo za sve! To je onda - isto! Ako ne sviras ni za koga, ili ako sviras svakome - to je opet isto. Svaka stranka, kod nas, ima politiku za sebe; mi necemo da budemo politizirana grupa. Postoji ta neka stranka Zelenih, koja se u pocetku pretvarala da nije politicka a, ipak jeste - tako da meni to izgleda dosta detinjasto. Kao dete da pustis da radi sta hoce. Demokratija je stvar, koja se neguje.

CAO: - Kako gledas na nacionalizam, kao vec dobro nabujalu pojavu?

BOJAN: -Srecom, nas su vec odavno shvatili kao potpuno antinacionalnu grupu. Shvataju nas kao grupu, koja nema nikakve takve stavove, niti ih zeli, niti ih upraznjava, tako da neke neprijatne situacije nismo ni imali. Gde taj nacionalizam moze da nas dovede? U sta to vodi? U jedno - cepanje! Potpunu diskreciju. Ja se odavnina, od kad znam za sebe, izjasnjavam kao Jugosloven. Cuo sam informaciju u "Dnevniku": "Od sada ce u novom popisu, svi jugosloveni biti neopredeljeni". Ako stvarno ne mogu da se opredelim kao jugosloven, opredelicu se da budem - "Marsovac!", napisacu Bojan Pecar, Marsovac. Nemam nikakve nacionalne parametre u glavi. Nikakve! Otac mi je Slovenac, a majka Srpkinja; znaci "mjesanac" sam odnosno samo - Jugosloven!




CAO: -Ne mozemo preskociti pitanje ljubavi. Pa, koliko si covek koji se predaje takvim osecanjima... Imas li neku ozbiljniju vezu, ili su to kratkorocne vezice, ono sto tebi vise odgovara.

BOJAN: -Kad me pitas tako na brzaka da ti pricam o ljubavi - u tri recenice - bojim se da ce to da dobije prizvuk parole...

CAO: -O.K. Ti onda reci deset recenica...

BOJAN: -(Smeje se) Ali, mislim da bi ljubav trebalo da bude motiv za delovanje svakog coveka. Znaci da bude po zakonima ljubavi! Da li je to ljubav prema bogu, prema zeni, prema sebi, prema nekoj stvari, nije bitno, ali ono stanje u kojem je covek i koji stvarno voli, i koji je doziveo ljubav, to je covek koji je na pravom putu - jedino tada. Sve stvari, svaka ljudska motivacija i delatnost u kojima nije ugradjena ljubav nije prava - prazna je, i na neki nacin je protiv coveka. Trebalo bi da bude za coveka. Sve sto radis treba da je za - ljude. Na ovaj ili onaj nacin.

CAO: -Sta ti mislis o braku? Da li brak podrazumeva samo ljubav, po tebi, ili je ljubav manje vazna ili je ljubav manje vazna od nekih drugih stvari u nekom braku.

BOJAN: -Brak ne ukljucuje obavezno ljubav u sebe, ali moze da bude. Ali zato ljubav skoro uvek tezi braku... Nemam nista protiv braka, ali nisam ni za brak - pravo da ti kazem. Bitno je da se ljudi vole, i potomstvo je vrlo bitna stvar.

CAO: -Koliko zljubav prema zeni, kad si ti u pitanju, moze da traje: tri dana, dugo, ili vecno?

BOJAN: -Siguno ne tri dana! Kod mene ljubav zaista dugo traje. Ili sam se posvetio zeni, koju volim, ili ne volim, pa sam - sam. Imao sam dug period u zivotu kad, prakticno, nisam bio ni sa jednom zenom. Ne mogu da ti kazem ja sam cekao, ali to je sindrom "Marsovac". Da bi se neko vezao za nekog, i da bi voleo, treba da postoje te neke veze, opasne veze... Postoji tu neka prica, koju ne mogu da ispricam. Licne je prirode. Desila mi se opet ljubav, i to mi je vrlo drago. Sticajem okolnosti, ta osoba je morala da ode u inostranstvo da radi, a ljubav se desila samo mesec dana pre... Trenutno ne mozemo da budemo zajedno, ali to uopste ne menja stvar. Hocu da ti kazem koliko su, ustvari, te jake veze: ljubav je - jaka! Cini mi se da to, sto se desilo za mesec dana, moze da traje i deset godina - cak da se ne vidimo toliko. A ja znam da ce to biti posle deset godina, potpuno isto kao i onog dana kad smo se i rastali. Eto, to je "ono".

CAO: -Pricao si o potomstvu...

BOJAN: -Pa da, voleo bi da imam decu. Voleo bih da imam jednog malog mene (smeje se). Necu dugo da cekam, ali necu ni da planiram, pravo da ti kazem. To ce samo da se desi.

CAO: -Sta si zaboravio da kazes...

Bojan: -Nisam hteo nista da kazem! Ja sam - cutolog! Evo kad sam se vec raspricao, mogao bih da porucim, recimo, ovo. Svi vi mladi, dobro otvorite oci, pogledajte sta se desava i kod nas i u svetu, i da dobro razmislite da biste mogli da napravite pravi izbor. Pogresan izbor moze da bude koban po jedinku. A da bi ste napravili pravi izbor morate mnogo toga da znate. Prema tome, ucite deco, volite se i budite pametni, ne podpadajte ni pod kakve uticaje...


Voli vas cutolog, Bojan Pecar!

Intervju koji je Margita Stefanović dala za crnogorski medij u okviru podgoričkih Grafita, 18. oktobra 1998. godine

Intervju koji je Margita Stefanović dala za crnogorski medij u okviru podgoričkih Grafita, 18. oktobra 1998. godine. Bilo je to vrijeme poslije smrti Milana Mladenovića i realizovanja tribute projekta EQV. Rrazgovarali su Margita Stefanovic i Zeljko Milovic.

Nekad mi se otme pesma

Pored Štulića, kasnije, recimo Kebre, stihovi EKV su najbliži nekom čistom poetskom izrazu. Čak je na "Dum Dum" slika Artura Remboa. Ko je bio taj izvor pjesništva? Isključivo Milan?

Milan je najviše u rečima, u načinu izražavanja, bio pesnik. Meni treba malo više i malo drugačijih reči. Nekad jako dobro funkcionišemo zajedno. To mi se dešavalo i u crtanju sa jednim čovekom, da isto, identično crtaš, imaš istu liniju kao neko, istu misao kao neko. Sa Milanom mi se dešavalo da čak fizički ličimo, da počinjemo da imamo slične fizionomije. Jezivo! Na prvoj, tj. drugoj ploči "Olovne godine" smo napisali zajedno. A kad smo radili "Par godina za nas" sve smo radili zajedno. Znaš, tako da Milanu ne smetaju moje reči ili da mu ne smeta Bojanov bas ili ritam linija.

Milan je bio izuzetno osetljiva i zatvorena osoba, i ni u kom slučaju nije bio hladan, kakva slika vlada o njemu. Ti si mi ispričala onu priču o beskrajnim čekanjima na stanici...

Da, čekao je prvog dana, pa drugog, pa trećeg, a nje nema, pa nema... Način kako se ponašaš prema ljudima, naročito kad komuniciraš s čovekom koji te evidentno ne poznaje, čini da se osećaš veoma glupo. On te ne poznaje, ne želi da te upozna i, što se više otvaraš, pružaš više mogućnosti da si bliži s nekim. Novinar mene pita, eto ti - to je tebi bitno, ali dešava se da te čovek ne voli, jer nisi ono što je on očekivao da jesi ili ne daješ onakve odgovore kakve je očekivao. A očekivao je na osnovu pesama tvojih. Zna se šta bi trebao da odgovoriš. Zna se šta je ljubav. Razumeš. A ono gde živim, taj čovek ne zna. I gde Milan živi taj čovek ne zna, taj Novi Beograd sigurno ne zna i ne zna koji osećaj Milan ima kad gleda kroz prozor svog petnaestog sprata. Isto tako, ono preko čega komunicira je pesma "Geto", koja nije samo povod za razgovor, već odjednom i razlog mog i Milanovog postojanja. Ljudi to jednostavno ne poštuju. E, onda se čovek kao Milan naljuti, jer je iskren prema sebi. Neće glumiti reda radi. On je jako kratkovid, pa se ljudima čini zbog izraza lica da je arogantan. A on je godinama počeo tako i da se ponaša i onda skratimo problem. Kraj priče.

E, onda tu nema plave bluze i kifle ("Plava bluza i kifla pred čas" - stih iz pjesme "Geto" koji je Milan uvijek navodio kao simbol moralne čistoće - prim. ur.)

Nema, ali je ima upravo tog trenutka. Tog trenutka kifla se dešava, i osobe kakve smo ja i ti i Milan su dovoljno budne i svesne da se ta kifla dešava. Napolju trenutno nemaš sto ljudi koji vrište od bola. Ti ljudi se dešavaju. Sva ta sreća koja se piše po štampi, da se treba radovati, da je sve u redu, majke mi, dok je ne osetiš, puj pike, ne važi. Jer dok osećaš tu kiflu, a ne možeš da je proizvedeš, pojedeš, podeliš sa nekim, izrašće ti u kost, izrašće ti na ruci. A ti ne možeš da kažeš "neću". Ne možeš ništa da kažeš. Sve što kažeš potpuno je svejedno. Ali, sve ono što je lepo jeste ljubav, sve što ne zaboraviš, ostane kao fotografija. Ono što zapravo pravimo u muzici su sličice koje ne možeš ostaviti kući, moraš ih podeliti i pokazati. Nekad se to pretvori u knjigu pesama, nekad u kartu voza ili u zgradu. To živi mnome, tu nema pomoći. Ne znam da li je to krug. To je linija koja se zatvara u trenucima i to je ta sreća o kojoj smo pričali. Jedino što raste kad se dijeli jeste radost.

Osoba kojom si ti bila fascinirana je veliki pjesmar Arsen Dedić. Šta je to u njegovoj ličnosti što si ti prihvatila kao svoje? Šta je to što ljudi prihvataju od drugih?

Mi smo svirali, učenici klavira, imala sam 12 godina, u novoizgrađenoj dvorani »Lisinski« u Zagrebu. Ja sam izvodila Horovica. E, kao nagradu za učešće na koncertu, umjesto kao obično, bombonjere, cvijeće, gipsane budalaštine, ja sam dobila knjigu "Brod u boci" Arsena Dedića, što je meni bilo fantastično. Drugo, moj otac (čuveni reditelj Slavoljub Stefanović Ravasi - prim. ur.) je radio neki šou s njim za holandsku televiziju. On je sjedio, svirao klavir i pjevao. Ono što je mene vezalo jesu njegove oči. Njegova ploča "Homo volans", koja je čista poetika, izmenila mi je život. On je original. Imaš kopije, a on je original. Nego, nisi mi nikad rekao šta slušaš od muzike?

Floyde, Cohena, a od klasične, koja je tvoj fah, Vivaldija i Debisija.

Vidiš, kad pomenu Vivaldija, u filmu "Prisluškivanje" Džin Hekman u stanu kojeg je bukvalno rasturio ne bi li otkrio gde je aparat za prisluškivanje, u trenucima odmora, kad se bavi sobom i sam sebe osluškuje, svira saksofon. To je jedna divna tema, koju kad sviraš, onda automatski nastaviš Vivaldija. Zamisli jazzy tema, a nastaviš Vivaldija.

Živimo u ružno vrijeme. Koliko događaji egzistencijalno utiču na tebe?

Ogromno. Telesno ne mogu da se organizujem. Nekih godinu dana se ne gledam u ogledalo. Nekako imaš osećaj da si pogrešno vaspitan. A opet, učiš svo vreme, sve dok ne položiš ispit. Ali kad god se ujutro budiš, budiš se uvek sa čudno novim iskustvom...

Pa, šta ti Bog da...

Daje. Daje, daje, daje li daje. A kako čitaš što ti daje, čime dišeš to što daje - tako ti je. Drastično jednako bole promene i činjenice da nema promene, strah od toga što je sve učmalo i strah od reakcije. Čini se da se neko otvoreno služi tvojom nemogućnošću preživljavanja.

Ne voliš album "Dum Dum" zato što govori o ratu. Rekla si mi: "Muzika nije TV dnevnik" - kako je nastao taj album?

Taj album ne osećam pre svega što ga ne osećam na pravi način. Razlikuje se po tome što se bavio dnevnim stvarima, sivilom, a i po tome što nije, kao svi do tada, išao ispred, već iza događaja. Retrogradno. Prešao je album na drugi kolosek. Otišli su i Žika i Bojan, došli Dragiša i Marko. Postojao je taj problem komunikacije. Mi smo pevali o ratu, ali nismo pevali o rešenju. Nismo ga nudili. Nismo znali. Zašto nismo znali? Što nismo tražili odgovor? Ako nisi dao rešenja, onda si deo problema. Sve te slike, kolone ljudi koje moraju preći planinu, torba s novcem bačena pored puta, jer novac ne možeš pojesti ovde i sada, pitanje najbukvalnijeg fizičkog preživljavanja... Čudan je to album koji je morao da zvuči mnogo svetskije, i vizuelno i objektivno. Muzika može da bude naš TV dnevnik, ali nije. Šta će im to? Znaš, kako je lepo kad počneš koncert, pa tvoje vibracije pomeraju druge. Nema potrebe da taj osećaj beležiš i komentarišeš.

U spotu "Dum Dum" šiješ novine. Čija je to zamisao?

Borisa, reditelja. To su novine sa slikama devetog marta. Ono kolo, koje ljudi tamo igraju, trebalo je da bude bogatije, trebalo je da bude pravo, ono sa Ušća, ali nisu našli snimke. Opet, na Ušću nije bilo naših kljastih, mislim fizički kljastih, ali ih je bilo u mojoj gimnaziji. Tamo su bili paraplegičari. E, vidiš, oni vode rat otkad god hoćeš. Mi smo ih zvali Indijanci. Deca znaju da budu jako surova. Ali to je istina. Niko se ne brine o ranjenicima, osim onih koji su pored njih. "Zašto? Ko ih je napravio takvim?" (karikatura razgovora sa ulice). Opet se vraćamo na Jana Palaha.

Borili ste se protiv populizma u umjetnosti. Niste nikad pomislili da "bacate bisere pred svinje". Da li ono što je tanano u vama neće svi shvatiti?

Znaš, individualni doživljaj je ipak doživljaj. Sreća u tvom doživljaju je ipak tvoja. Ono što ide napolje ili nam postaje zajedničko, to je ona već mnogo puta pomenuta ljubav. "Bacanje bisera pred svinje" - možda... To šivanje novina crvenim koncem mene je uvek podsećalo na prvu godinu studija. Radiš imbecilne vežbe, crtaš na celom hameru stepenište 1:5, spratne visine, tavanice, rukohvate... gubiš oči noćima, luduješ, blesaviš se, dolaziš na vežbu, a dolazi i asistent, pogleda rad, i onda finom crvenom hemijskom koja se razliva krene da ti žvrlja rad. Tog trenutka ti si u svađi sa bićem ispred sebe. Nisu to biseri u pitanju, ali to ja radim i to ne smeš da diraš. Ako ne poštuješ, to je tvoja stvar. Ja poštujem tvoje nepoštovanje, ti ne poštuješ mene, ali imamo neki odnos u tom radu. "Biseri pred svinje" - možda jeste tako, ali to dešavanje je zajedničko.Kad se malo saberu utisci iz ranih 80-ih, ostaje gorak utisak da mnogo toga nije bilo kako se očekivalo.Milan i VD su umrli, Divljan je u Australiji, Rundek u Parizu, Koja u Londonu, Marina i Firči u Americi, Fitovci i Cacadou Look u Amsterdamu.A tek Elvis J. Kurtović i Pušenje. To je život. Probudiš se ujutro pored žene i djece i drugačije razmišljaš.

A smrt?Ona je samo nastavak tog osjećaja negdje drugo.Primijetio sam da o Milanu uvijek govoriš u sadašnjem vremenu, kao da je živ.

Ne mogu toga da se odreknem. To bi bilo kao da se odričem sebe. To bi bilo kao da odajem poštovanje nečemu. Ne! Samo njegov fizički deo više nije prisutan. Duhovno, on je tu.

Tvoj posljednji projekat, zajedno sa Vladom Stajićem je EQV, ambijentalni trance album. Pobjegla si od komercijale u čistu psihodeličnu elektroniku. Da su Floydi počeli 90-ih, tako bi zvučali.

Nekad mi se otme pesma. Nekada je jurim, nekad trčim ispred nje ne bih li je zadržala. Lep osećaj. Svest o komercijalnosti je nešto o čemu bi trebalo da popričamo za izvesno vreme, jer smo sve kriterijume pogubili.

I, na kraju, malo njih zna da si ti porijeklom iz ovih krajeva...

Ja kažem da smo svi mi Crnogorci. Kad malo zagrebeš po nečijem poreklu, dođeš do Crne Gore. Bez obzira na sve Sefarde ili Aškenazije ili studente iz Kenije, sve se svodi na Crnogorce. Znam da se mnogi odande ne bi složili sa mnom. Od Nikšića mi je majčina strana, a očeva od Ostroga - Stevanovići, koji su postali Stefanovići u Beogradu, a preko Čačka, odnosno Mrčajevaca. Svi su Crnogorci, od Eskima do Australijanaca. To je kompliment i ja se uvek obradujem kad shvatim da se radi o tome. Poruka za kraj? Znaš li kako je trebalo da se zove novi album EKV, koji nije realizovan zbog Milanove smrti? "Opet zajedno" - eto, to ti je to. Zajedno.

ŠARLO AKROBATA - INTERVJU





INTERVJU SA MILANOM MLADENOVIĆEM, KOJOM I IVANOM VDOVIĆEM OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1981. GODINE
 

MILAN MLADENOVIĆ - Interview

 (KLIKOM NA SLIKU UVEĆATI DO PUNE REZOLUCIJE ZA ČITANJE)

    "POP-ROCK"; 7. mart 1990.
    piše Zoran Trbović





- Kako se miriš sa činjenicom da si postao zvezda?

- Pa malo je neprijatno jer ne možes više da radiš šta hoćeš, Ijudi te sve češće maltretiraju. Ne mogu da se pomirim sa tim uveličavanjem na svim mogućim poljima, vremenom koje provedeš u razgovoru sa Ijudima koji te zovu bez ikakvog razloga i hoće da čuju samo tračeve. To može da bude vrlo neprijatno.

- Kao vanredno kvalitetan pevač, moraš biti svestan svoje snage. Da li te u tom smislu prožima neko posebno osećanje?

- Ne, ništa posebno Sve je to normalno ali čovek teško može da se pomiri s tim da izgubi svoju slobodu. Međutim, kod mene to još nije u tolikim razmerama da bi predstavljalo veliki problem.

- Šta misliš, kako se vaša muzika i tekstovi odnose prema generaciji kojoj se obraćate?

- Ovako mi smo mala grupa gorkih Ijudi, koja je propustila mnogo stvari u životu i delimično je kriva zbog toga, delimično nije. Mi smo u poziciji da nešto kažemo zbog toga što će to da se pušta na radiju, na televiziji, izaći će ploča, Ijudi će staviti tu ploču na gramofon, kasetu u kasetofon i slušati napredne misli, a to je, u stvari, i izazov i odgovornost. Zbog toga volim da kažem da EKV nije u jurnjavi za što većim brojem tih Ijudi, mi radimo jednostavno ono što nam se u određenom trenutku dopada. Međutim, mi definitivno živimo potpuno istim životom kojim živi jako puno Ijudi u ovoj zemlji i, na neki način, govorimo ono što naša generacija želi da kaže. To može da bude dosta uvijeno, netipično, indirektno, što znači da nismo Ijudi koji bi izašli na ulicu, pričali unosili se drugim Ijudima u lice. Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, estetiku, i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo. E, sad. da li je to što je u nama došlo pre no što smo počeli da sviramo, ili posle, kada smo postaili grupa, to je pitanje toga što smo mi muzičari, što jako volimo muziku i što je muzika nešto što nas jako okupira, u svakom trenutku. To je jedna forma koja nam dopušta da neke stvari kažemo indirektno, da napravimo od njih neku vrstu definitivne estetike, a način na koji to govorimo zavisi od tog osećanja jake Ijubavi prema muzici. Jednostavnije rečeno, ne želimo ni da pokvarimo muziku time što ćemo u prvi plan gurnuti tekst, niti želimo da pokvarimo tekst time što ćemo u prvi plan da gurnemo muziku. Pokušavamo da pronademo neki balans.

- Imam utisak da vam je do sada uspevalo.

- Pa, manje ili više. To isto može da se kaže i u pozorištu, i na filmu, all ovo je najjednostavniji način.

Zajednica specifičnih individua

- Po zakonu šou-biznisa, u drugim bendovima uvek postoji čovek koji je eksponiran ispred ostalih članova. EKV je, čini se, homogena celina, svi ste unutra, nema lidera.

- Mi nismo hteli da se odreknemo nečega što se zove ideja. Nismo hteli da se odreknemo različitosti mnogih ideja koje se pojavljuju kod raznih članova benda. Ukoliko neko donese pesmu, to ne znači da će ona ostati u obliku u kojem ju je on doneo. Svako ima prava.da menja i dodaje nešto svoje.

- Da ti je to dobro ill loše?

- Mislim da je dobro. Na taj način muzika može samo da dobije. U svakom slučaju, ne može nešto da se izgubi. Mi smo Ijudi koji verujemo u muzički ukus onog drugog. Ako napraviš nešto što se zove pesma i voliš to što si napravio, neko ko je tvoj prijatelj, radi s tobom već dugo vremena i veruješ mu, neće da pokvari tvoju ideju, može samo da je učini boljom. Na taj način dosta toga uradili smo zajedno. Ima stvari koje su kompletno Bojanove, Margitine ili moje, ali u većini pesama svi zajedno smo učestvovali u njihovom stvaranju.

- Na taj način možda ste teže razumljivi medijima. Znaš i sam kako to ide... Ako hoćeš da vidiš kako funkcioniše Bijelo dugme, zoveš Gorana Bregovića, drugi, praktično, nemaju pravo glasa. To je kod vas pozitivno, i sa Ijudske i sa kreativne strane.

- Verovatno bi bilo jednostavnije da je tako, ali ja mislim da to nije dobro.

- EKV je zajednica specifičnih individua - Margite, Bojana i tebe?

- Tu se radi samo o poverenju, o suzbijanju ega. Ako imaš pored sebe još par Ijudi koji su jednako talentovani i i imaju šta da kažu , i ako im ne dozvolip da to kažu u muzici koju zajedno pravite, to onda znači da to više nije taj bend, to si onda ti sam. To nije dobro, mislim da je stvar mnogo vrednija ako izade iz zajedničkog rada. Nekoliko pari ušiju bolje čuje od samo jednog.

- Kod vas vlada neka vrsta muzičkog komunizma?

- Nas prati neko vreme inkubacije. Pojavi se ideja i bend krene nekim malo drugačijim putem, napravi potpuno nove pesme koje povuku sve nabolje. Onda se, odjednom, pojavi rupa, jer se svi zamore od frke i pesama i normalno je da se javi neka vrsta krize. Međutim, ako neko od nas zakaže, pojaviće se neko drugi sa svojim idejama.

- Možeš li da objasniš svoj talenat?

- Ne verujem u to da postoje Ijudi koji nisu u stanju ništa da naprave, koji nisu talentovani. Mislim da samo postoje Ijudi koji su otkrili mehanizam pravljenja stvari i Ijudi koji to nisu.

Automatske pesme

- Na koji način ti praviš pesme?

- Postoji neka vrsta automatizma. Ima jedna teorija koja kaže da svako u sebi ima robota koji je zauzeo njegovu svest, dok se njegov ego nalazi u podsvesti. Čovek obavlja gomilu funkcija po tom robotu. Onog momenta kada ja oslobodim svoju svest od svog robota, tada se događaju one kreativne stvari, dolazi do nesistemskih oblika ponašanja i izražavanja, jednog momenta to moje ja počne da piše nešto. U tom trenutku ti ne znaš šta si napisao, ali posle dva dana, kada to pročita tvoj robot, ti shvataš stvar i povezuješ sve što se dešava.

- Da li su ti prelasci iz robota u svoje ja česti?

- Ne mora da znači. Sve zavisi koliko moje ja voli da prelazi u robota.

Evo jednog tipično novinarskog pitanja. Zašto ti veruju? Jedna devojka iz Sarajeva poklonila ti je knjigu i napisala: "Verovaću ti dokle god budeš pevao".

- Pazi, mi radimo nešto što znači nešto mnogim Ijudima. Sve to što radimo nije ograničeno nečim što bi se moglo nazvati šou-biznisom ili zabavom. Mi to radimo na malo drugačiji način, ne dozvoljavamo da izađe u javnost nešto što nije proživljeno, što nema razloga da postoji. To nisu pesme koje su napravljene eto tako, da bi se napravile pesme, one sadrze u sebi neke emocije koje su nas naterale da napravimo te pesme. A, opet, to nisu samo emocije, to je više ogledalo onoga što se trenutno dešava, u Jugoslaviji, u našim životima. To je similarno, slično sa onim što se dešava i u tim mladim Ijudima koji žive na istom mestu kao mi, malo dalje ili malo bliže. Ima puno Ijudi koji su slični nama i to je ono što ih vezuje za naš rad. To što mi radimo, to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo Ijude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su Ijubavi, drže se jedni drugih. Kad napraviš jednu takvu pesmu kao što je, ne znam, "Par godina za nas", oni te neće tretirati na isti način kao kad im otpevaš pesmu o cmim čarapama, štiklama. banalnu priču koja ne sadrži ništa od onoga što ih okružuje. Čovek ne može da se veže za nešto što mu samo tako proleti, on se vezuje za nešto što sadrži ideal njegovog života, pretvoren u neke reči koje pogadaju suštinu problema, koji još uvek traje. Pesma ,Par godina za nas" bila je aktuelna prošle godine, ali, evo, i dan-danas je aktuelna. Ljudi se vezuju za nju zato što u njoj ima nešto više od puke zabave.

- Šta misliš o odnosu vaše muzike i spotova?

- Odnos je uvek u korist naše muzike, pošto svi znamo kako se prave spotovi. Mi nemamo kontrolu nad tim kako nam prave spotove i snimamo ih zbog prinudnog objavljivanja na televiziji, da bi Ijudi znali da smo živi, da postojimo, da radimo nesto novo. E sad, svi znamo da su ti spotovi užasno loši, da nikada nema dovoljno vremena, da nikada nema ni minimum para. Mi se još uvek nismo pomirili s tim pa mislim da ćemo uskoro snimiti neki mnogo bolji spot, sa samo našom kontrolom nad idejama.

- Šta sada uvežbavate u SKC-u? Novog bubnjara?

- Uvežbavamo Marka i paralelno načinjemo neke ideje koje nam uz put padaju na pamet. Nismo ništa konkretno napravili, ali je na pomolu.

- Zašto je Žika otišao iz benda?

- Rešio je da se posveti glumi, da završi školu. Talentovan je glumac i želi da pokuša da napravi nešto više.

- Marko?

- Marko je sin Nafte, čoveka koji je svirao sa mnogim poznatim jazz muzičarima. Od Ijudi koji se razumeju u tu scenu čuo sam da je jedan od najboljih jugoslovenskih bubnjara. Nadam se da je Marko ostao u tom miljeu.

- Imali ste nesreću da ste morali da menjate bubnjare, ali i sreću da su na niihovo mesto opet dolazili dobri.

- Žlka ima svoj stil, to je jedna engleska škola na bazi novog zvuka, koji je on preradio prema svojim mogućnostima, željama i potrebama, On ie jako konstruktivan, ima dobre ideje i uvek istu ideju o istoj pesmi.

- Voleo bih da progovorimo par reči o Bojanu, basisti godine po izboru čitalaca POP ROCK-a.

- Bojan je neverovatno talentovan. On je evoluirao sa svojim sviranjem basa. Tokom ovih godina koje smo proveli zajedno, on je izgustirao egzibicije na basu, tako da sada svira potpuno prečišćeno. Sve mi se više dopada kako svira i, uopšte, pristupa svom instrumentu. Bojan ima veoma izgrađen muzički ukus i dobar osećaj.

- A Magi? Misliš li da biste bolje zvučali da raspolaže opremom poput Laze Ristovskog?

- Da, to bi bitno popravilo stvar.

- Vaš peti član?

- To je Grga, naš organizator poslova. Između nas vlada puno poverenje.

Radost minimalne inovacije

- A ti? Imaš li neku predstavu o tome kako sviraš?

- Mislim da su egzibicije i na gitari i na bilo kom drugom instrumentu nešto što je najdosadnije. Ja sam svestan da nisam neki poseban gitarista, sviranje je kod mene više pitanje osećaja. Jedne večeri mogu da sviram jako dobro, druge večeri mogu da sviram sasvim loše. Ako mi se Bojan nasmeši dok sviram solo, to znači da sam ga odsvirao dobro, ako ne - prošlo je tek tako, zato što na tom mestu u pesmi dođe solo. Ako se dese momenti da napravimo nešto što je netipično za neku pesmu, ako je odsviramo malo drugačije ili napravimo drugačiju atmosferu, to mi je znak da je koncert uspeo i to me veoma raduje. Raduju me te minimalne inovacije unutar naših pesama.

- Kakvi su tvoji kontakti sa Subom (Mitar Subotić, Rex llusivii - prim. ur.)? Sta vi to zajedno radite?

- Ima malo Ijudi koji dobro pevaju kod nas. Naš jezik je jako težak za pevanje.

- Mi smo zajedno napravili dosta neke različite muzike u odnosu na ono sto on i ja radimo pojedinačno. On pravi muziku za pozorište, izdao je jednu ploču koja je izašla u jako malom tiražu. Radio je muziku Eriha Satija na svoj način, klavirsku muziku Šopena, ne pelja se suviše u rock'n'roll. Mi smo napravili par zajedničkih koncerata pod imenom Dah anđela. To je neka vrsta ,new age" muzike. Kako to zvuči, to je ne umem da objasnim, To je muzika koja zahteva pažnju slušalaca, to nije rock'n'roll, nema zabave u sebi, nema tekstova, ništa se ne peva. Moć komunikacije te muzike je mnogo manja u odnosu na. recimo rock'n'roll. Ona, zato, zahteva pažljive slušaoce i zato ih je relativno malo, do stotinu Ijudi po koncertu. Meni je žao što ti snimci nikada nisu izašli.

- Po Margitinoj teoriji, ti si reinkarnacija čovek - glas. Da li ti je to poznato?

- Mnogo je lakše pevati na engleskom. Treba pronaći način na koji naš jezik može da zvuči dobro, ali je malo ljudi uspelo da ga pronađe. Ipak, ima ih, nije da ih nema. Na primer, Dado Topić.

- Kad si spomenuo Dadu Topića - da li si imao svoje junake u mladostl?

- Pa, eto, Dado Topić mi je bio junak.

- A od gitarista?

- Vedran Božić, Boček, Dragi Jelić. Dragi mi nije odgovarao po stilu, ali je definitivno izmislio neki svoj način sviranja gitare.

- Šta voliš da radiš u slobodnom vremenu?

- Volim da igram bilijar, volim da čitam knjige. Naročito naučnu fantastiku.

- Ko je tvoj omiljeni autor naučne fantastike?

- Ursula le Guin, Asimov ponešto.

- Klasična dela si odavno pročitao?

- Da, svakako.

MARGITA STEFANOVIĆ Interview

    list "ĆAO" vanredno izdanje
    "Legende osamdesetih"
    mart-april 1990.
    piše: Petar Popović




        Da li ti je sad žao što si dve velike mogućnosti, karijeru pijaniste i karijeru arhitekte, privremeno konzervirala u ime rokenrola?

        MARGITA: - Jedino može da mi bude žao za sam pijanizam, jer sam tu došla do određenog stepena u razvoju. Ali, satisfakcija je što svirajući na ovaj način, dakle rok muziku, dolazim do tih jednako emotivnih zadovoljstava s tim što se ovde radi o drugačijim punjenjima nego u klasičnoj muzici. Osećaj moći, osećaj kontrole i direktne kreacije, bez obzira što si u krajnjoj liniji reproduktivac, mnogo je jači u klasici.

        - Da si poštovala karijeru dokle bi, po tvom mišljenju, dogurala?

        MARGITA: - Daleko! Jako sam neskromna, ali znam da bih došla do velikih daljina ili veliklh visina.

        - Postoji Ii neko, od tvojih Ispisnika, ko je uspeo?

        MARGITA: - Pogorelić. Išli smo kod istog profesora, Rusa Timakina, kad smo bili mali. Moja majka nije mogla da zamisli da ću ja otići u Moskvu i da se nećemo videti pet godina, a Iva je otišao. U svemu smo se takmičili. Jedina stvar, koju je on znao a ja nisam, jeste trik sa jezikom, pa sam i to morala da naučim (demonstrira)... Takmičili smo se ko će više puta da ide na televiziju, ko će da ima više solističkih koncerata.

        - Kako sl ga videla u dečačkim danima? Da li ti je delovao kao buduća svatska zvezda?

        MARGITA: - Ja nisam, zapravo, znala šta je to svetska zvezda, ali... idemo na takmičenje pa sam, posle prve etape, ja druga, neka druga devojčica prva, pa me pitaju: "Šta će biti u sledećoj etapi"? Ja sam uvek govorila: ,Pa, prva ću biti". I uvek sam bila prva. A kod Ive je faktor neverovatnoće bio mnogo veći. Nije se ništa moglo predvideti. To je ono što ga je mnogo odvajalo od svih ostalih. Ja sam bila jako dobra a on je bio isto toliko dobar i još nepredvidljiv, sa deset godina.

        Sećaš li se prekretničkih trenutaka u životu?

        Ima dva trenutka. Prvi je moje prvo muzičko takmičenje u životu. To je kad si mali i sam sebi moraš da odrediš mesto, jer je to jedino kako možeš da prođeš. Drugi je kad sam završila jedan čist period svog života, studije arhitekture. Dešavale su mi se sve lepe stvari u životu; putovanja, Ijubavi... Jednog dana, vraćajući se kući avionom, gledala sam oblake ispod sebe i mislila da ću, u životu, ili tako lepo živeti i lagati se ili se neću lagati. Onda sam se odlučila za ovu drugu varijantu.

        - Šta te je prvo odredilo ka muzici?

        MARGITA: - Balet, kao i sve devojčice, ali sam potpuno pogrešno izgledala za balet. Drugo: to je kuća u kojoj sam odrasla, onaj prvi "televizijski soliter". Mi smo stanovali u prizemlju. Na osmom spratu stanovao je Mlloš Radović sa mamom i Duškom Radovićem; na devetom Danilo Nikolić, književnik i novinar i njegova ćerka Lidija: na četrnaestom Zoran Radetić, sin velikog muzičara Duška Radetića: preko puta Marina, ćerka Miće Orlovića. Svi smo odrasli zajedno. Tu je nastala serija ,Na slovo, na slovo', ,Džon Piplfoks', tu su se pokretale razne stvari. Kroz naše kuće su prolazili Ijudi, koji su tada bili jako veliki entuzijasti, koji su upravo stvarali televiziju. Moj tata je znao da radi i prenos fudbala i reportaže o zemljotresu u Skoplju. Tada nije postojao fazon honorarnog rada, tada su postojalj snovi, prve vespe i zapinjalo se na sve strane. Verovalo se u pravljenje mesta za sve individualne napore, za sve to što je lepo. Mi smo živeli svi zajedno, i puno je dece u našoj kući sviralo. Imali smo, u zgradi, i nekoliko devojaka univerzalnih idola. Sve nam je omogućavalo da imamo realne heroje plus muziku kao najbitniji faktor. Onda smo počeli da se delimo na Bitlse ili Stonse, Cepeline ili Parple. Ja sam pripađala onima, koji su se opredelili za Stonse. To je ono, voliš belu baštensku ružu a ne crveni pupoljak. Miloš Radović je, pre neki dan, našao staru rolnu filma na kojoj je snimio iz donjeg rakursa, dečjeg, tada nije znao da će se ovim baviti, našu Albansku ullcu. Svoju majku, i moju majku koja je tada imala manje godina nego ja sada.

        - Možeš Ii govoriti o svom odnosu prema zemlji, prema otadžbini s obzirom da je jedna važna pesma, koju si napisala ("Zemlja') upravo na tu temu?

        MARGITA: Otadžbina je srpska reč, domovina je hrvatska reč. Ceo život sam govorila domovina a onda sam pre godinu dana čula: Kako domovlna? A gde je otadžbina? Nemam odnos prema takvoj nekakvoj otadžbini, imam odnos prema zemlji. Prema nečemu odakle svi potičemo. To, u muzičkom smislu, kod benda nije etno odnos već genetski odnos. Činjenica je da su sve naše pesme teške, krvave i slovenske. To je isto kao što Portugalci imaju tu pesmu, koju svi pevaju i plaču kad su pijani. Tako nam se i ta naša "Zemlja" čupa svaki put kad je sviramo. U krajnjoj liniji to je tragedija slovenskih života.

        - Kakvu si sliku imala kad sl ispisala "ovo je zemlja za nas... za sve naše Ijude"? To je bilo pre ovih drastlčnih podela.

        MARGITA: - Najbanalnija slika: ležiš ispod drveta, sunce i zemlja ti jako mlriše. Zemlja, u Šumadiji, jako miriše. Način na koji je mekana, način na koji te prožima, način na koji je crna ili crvena baš te pleni. Vuče. Svi mi imamo puno sreće što smo ovde rođeni a svi tako kukamo što nismo rođeni negde tamo gde je bolje. Nije nigde bolje. Tvoja cela istina se nalazi ovde, ispričana je jako jasno a - ako ne možeš da je prepoznaš onda si lud. Zemlja nas nije započela pa ostavila, ona nas je izdržala užasno dugo. Sve priče o seobama, o malim čudnim Ijudima koji su uspeli da naprave velike stvari - sve su to priče, koje je ta zemlja istrpela uz mnogo živih svedoka koji su isto deo nje. A nikako da se ispriča priča o toj zemlji. Uvek se dobije na parče ili se priča pod lažnim imenom ili se cela zemlja svodi pod jednog čoveka - što je isključeno, što niko osim nas ne radi. Zemlju svedeš pod jednog čoveka a onda vlast razvodniš ne na imena i prezimena nego na tela, koja su svemu strana.

        - Da pričamo malo o Ekatarini. Šta muzika grupe zaslužuje?

        MARGITA: - Ta muzika je svesno napravljena da ne pripada ničemu. Ona ide, od početka, uz vetar. Svako od nas, je pod uticajem svega što se dešava i onoga do čega lično dođe. Svako je to sve uneo i doneo i sve je to uzrokovalo da nastane neka univerzalna muzika, koja ne pripada ničemu, koja je samo naša muzika. Bilo šta da sviramo to će zvučati kao mi.

        Verujem da je masovnost, koju naša muzika poprima, bazirana na našoj snazi. Na onoj svesti o tome koliko si jak. Toliko će ti se vratiti od te publike. Ljudi se, u trenutku, zalepe za jedan deo neke emoclje, koju svi apsolutno podjednako prepoznaju.

        Žao mi je što ne zivimo u nekoj drugačijoj, zdravijoj zemlji; što svi zajedno nismo malo zdraviji, realniji, prizemniji pa da neke stvari drugačije funkcionišu, da se drugačije definišu. Onda bi drugačije razmišljali - zašto je odnos prema Ekatarini bio kakav je bio ili zašto se mediji prema nama tako odnose, je li sve to pravo i pošteno.

        - Postojl li opasnost da muzika postane kao pokretački razlog?

        MARGiTA: - Bojim se stalnih izazova našeg svakidašnjeg života, političkih i ekonomskih situacija. Svakog dana smo pred ogromnim iskušenjima u gradskom životu. To je nešto što te lomi. Nemamo neki zacrtan život osim muzike tako da, svakog trenutka, nešto može da izleti. Međutim, ono nezadovoljstvo koje je kontinuirano te vraća i sve više i više vezuje za muziku, kao jedino mesto gde sebi možeš da napraviš izlaz i izbor.

        Mi nikada nismo mislili, niti nam je ikada bio cilj, da udarimo po svemu, da postanemo jednog dana sve ili jednog dana budemo jedini. Od početka imamo, a verujem da će tako i ostati, isti rezon - našu muziku.

        - Kako bi nekome, manje verziranom, objasnila Ekatarinu?

        MARGfTA: - Svima nam je zajednički taj slovenski gen. Ono, što je kod svih različito, to je vaspitanje; priča iz koje je svako došao. Od krajnje racionalnog i za sve talentovanog Srđana, do krajnje intuitivnog čoveka kao što je Milan, koji komunicira i radi u muzici samo preko svoje intuicije, osećanja. Od moje intimnosti do Bojanove beskonačne maštovitosti. To su četiri strane užasno jakog kvadrata, koji se stalno i brzo okreće. Kao da je napravio ego grupe, koji nam odvojeno od nas radi svašta, ali smo svi jako zavisni od njega.

        - Kao grupa prolazili ste kroz faze s različitim interesovanjjina. Imall ste peripd usamljenosti, period Biblije, na poslednjoj ploči bavite se opštim nejedinstvom uz strah od ,par godina za nas'. Koja je sledeća stvar oko koje ćete se okupiti?

        MARGITA: - Sinhronizovanje. Ja se stalno nadam da ćemo, ako se ne desi veliko slamanje i utapanje u naš život, da ćemo uspeti da se konačno sinhronizujemo. Ne verujem da to može da bude loše, to može biti samo dobro!

        - Kako gledaš na iskušenja kroz koja prolazi ovdašnji rokenrol. Brine Ii te nesigurnost trajanja?

        MARGITA: - Nadam se da će, recimo za pedeset godina, sve biti u redu. Moj otac je pre pola veka, bio u sličnoj poziclji kao ja sada. Pravio je sve iz početka. Spavao u pozorištu. Ono, što te ne uplaši u nečemu koliko traje, jeste ono koliko si poštan u svemu tome. Nama, zapravo, nedostaje u svemu nešto što traje. Nešto u šta imaš poverenje da je prošlo iskušenje vremena. Znaš ono, zgrada sa natpisom "Osnovano 1789.' Ne postoji nešto što traje, što se pažljivo čuva i odoleva na pouzdanim temeljima. Ali, nema ni zakona od deset članova, koji se malo - malo ne menjaju...

        - U ovim vremenima kakvim mladim Ijudima vi možete biti primer da pobegnu iz tišine u muziku?

        MARGITA: - Kad smo mi počali želeli smo muziku, a današnji mladi ćovek želi kiosk za hamburger. Kod nas se i ne razmišlja da bi neko mogao sedeti u svojoj sobi, svirao gitaru i imao svoje mišljenje o svemu koje može, u tom trenutku, biti ispravno i pravo. Ko da dođe i da ga podrži? Kad otvoriš kiosk za hamburger rezultati su brži i vidljiviji makar su životno istinitiji rezultati u muzici. Mislim, takođe, da je tragedija ako ostaneš u muzici a ni jednog trenutka ne pogledaš da li je to što radiš dobro ili nije dobro ti ostaneš na periferiji.

        - Kojoj vrsti publike ste dragi?

        MARGITA: - Za nas je emotivan svet. Ako smo se mi delili izmedu Bitlsa i Stounsa - dilema ovih, koji nas biraju, jeste: mi ili Bajaga? S nama dobijaju emotivnost a sa Bajagom lagodnost. I jedno i drugo je jako lepo.

        - Kako sad vidiš generaclju beogradsklh muzičara, koja se oglasila na početku osamdesetih: Idoli, Šario akrobata, Električni orgazam?

        MARGITA: - Sve nas vidim malo pohabano. Idoli su jedno veliko odustajanje, što je šteta. Koja (Disciplina kičme, op. a) je genije, koji tera dalje ono što je Gile (Električni orgazam, op. a) trebao da uradi. Gile se podzadovoljio a Koja nije, Njihovi počeci su slični, a razlozi drugačiji. Milan (Šarlo Akrobata, Katarina II, Ekatarina vellka, op. a) je svima nejasan. I posle deset godina niko ne shvata kako on funkcioniše, i svi komentari na njegov način proističu iz neznanja njega kao ličnosti.

        Problem je u tome što, na početku, to nije bila grupa prijatelja ili Ijudi istog socijalnog porekla, koji su sa zajedničkim razlogom krenuli da urade svoju ideju. Onaj razlog "protiv svega" je ubrzo izgubljen i sada su svi za muzlku - što znači da prihvataju u svemu poštovanje nekih zakonitosti. Nisam sigurna da su toga svesni, bez obzira što još živi ta jedna muzička beskompromisnost.

        Verovala sam da će se to razvijati. Kako se niko nije priključio, niko se nije oplodio, ništa pretvorilo u nešto novo osim što se iz Šarla napravila Disciplina kičme i Katarina. Ništa dalje. Ljudi, koji su u svemu tome učestvovali medijski, takođe su otišli na neke druge stvari, što njih i sudbinu svega objašnjava.

        - Da ti li je čudno što je Ekatarina jedna od retkih pojava, koje su s podjednakim oduševljenjem jesenas prihvatili Zagreb i Beograd?

        MARGITA: - Nije mi čudno. Tu se ne radi o politici. Da li bih ja pevala o mojoj majci koju sam strašno volela? Da li bih pevala o ružama, koje mi život čine malo lepšim? Ubila bih se da pogrešno adresiram neke stvari. Ubila bih se da sviram deset godina i da, zbog političke situacije, budem prihvaćena od mnogo Ijudi. Kakve to ima veze sa mojim životom, mojim sviranjem?

        Nama se, na jako težak način, dešavalo samo ono što smo mi hteli da nam se desi a to je da naša stvar bude iznad ili pored tekućih stvari. To Ijudi, izgleda, prepoznaju svuda.

        - Ako je rokenrol gradska stvar, kako objašnjavaš što se mnogo toga - u Jugoslavlji, desilo nevezano za gradove - pozivajući se i zasnivajući na neurbanim momentima i elementima?

        MARGITA: - Jugoslavija nema mnogo gradova. Ja već Ljubljanu ne smatram gradom. Ona mi je onako, jedna jako lepa varoš. Zbog toga se cela stvar rasula. Gradove su nam opkolili prijatelji, koji su prodali po deset hektara zemlje pa se prišunjali.

        Onda ne volim Arape i Grke koji su dosli da nam svašta rade i ne volim što ne postoje Ijudi, koji bi o tome vodili računa... Mi smo se zatvorili u bend i radimo da bismo što više Ijudi vezali za naš dragi gradski ego trend.

        - Da li je uspeh EKV u člnjenici da je on jedan od retkih, koji je ostao samo gradski bend?

        MARGITA: - Možda. Smešno bi bilo da smo bilo šta drugo. Ja ne umem da se ponašam u prirodi, i ne osećam se lepo. Volim grad.

        - Kako doživljavaš Beograd?

        MARGITA: - Iskreno, u tom gradu mi se jedino još dopada Novl Beograd. Ružan je, takav je kakav je, ali je grad. Takav je Beograd, u stvari. Sve ovo renoviranje po Beogradu, to su male šarene laže. Ti Ijudi, koji dolaze na rad u renoviranu Knez Mlhailovu to je divno i krasno, lepo izgleda, ali oni dolaze sa Novog Beograda i raznih naselja, izgledaju kako moraju posle gackanja po močvarama.

        Sad je Društvo arhitekata uložilo protest što nema konkursa za rađenje zgrade nego se ide na pare i ponude. Ostaje blago rasulo u svemu tome. To nije sasvim loše pošto će grad biti raznovrsniji makar u toj ružnoći. Grad je godinama unakažavan zbog soc-realističke arhitekture. Zgrada pošte kod glavne železničke stanice koja je bila lepa sa kamenim lukovim i lepom fasadom, ogoljena je i pretvorena u današnju nakazu sa onom velikom petokrakom. I dan danas se slično događa. Svesno se ide na unakaživanje; da lepe kuće sa dvorištima uništiš i napraviš solitere što se dešava na Crvenom krstu. To je ružno.

        - Ima li neki deo grada koji se spasao i koji ti voliš?

        MARGITA: - Ja volim Čuburu. Čubura znači prazno bure. Tu je nekad bila periferija, i tu se nekad dolazilo na izlet i zabavu. Beograd je grad na reci i grad koji na nju nije izašao verovatno da se ne bi pravio ekskluzivitet stanovanja i da bi se sačuvao stari ekskluzivitet.

        - Možemo li nešto lično: doživljavaš li sebe kao uticajnu?

        MARGITA: - Ne. Meni su važni bili majka, otac i jedan prijatelj. Ne znam kako bih ja nekom mogla biti uticajna. Druge su osobe uticajne...

        - Dobro, ne misliš da si fatalna u nekakvom staromodnom izdanju. Kao Niko ili Dženis?

        MARGITA: - One su pošteno živele, i sada su pokojne... U Jugoslaviji su primeri sami krivi... Josipa Lisac je simbol jednog vremena. Vremena kad su se Ijudi zaljubljivali u slušanje ploča. Tog danas nema.

        - Bilo je previše vetra u Ekatarinino lice. Da li bi volela malo tog istog vetra u leđa?

        MARGITA: - Volela bih, samo nismo navikli. Ne umemo da funkcionišemo kad je sve dobro. Da li je pravi vetar u leđa ovde iko dobio?

        - Kako vidiš kraj ove decenije?

        MARGITA: - Krajnje je vreme da se jednom završi. Moj osećaj osamdesetih je kao jedno veliko silaženje. Silaziš, a svaki sledeći stepenik je sve veći i veći, sve sporije, ali sve sigumije i definitivnije ka dole...

        - Očekuješ Ii nekl lift?

        MARGITA: Lift sa vetrom u leđa? Možda već radi a da mi i ne znamo.

        - Mogu li te, na kraju pitati: kako sebe zamišljaš za deset godlna?

        MARGITA: - Ne mogu sebe da vidim. Mačke zažmure kad gledaju u budućnost.

POSLEDNJI INTERVJU MILANA MLADENOVIĆA - I muzika je poruka

    "RITAM", novembar 1994.
    piše: Miljana Aksić




    "Malo je Ijudi koji imaju šta da kažu svojoj publici". Gotovo sam bila sigurna i tada, početkom avgusta ove godine, a sada sam potpuno uverena, da je ova rečenica jednog od takvih retkih i izuzetnih ljudi kakav je Milan Mladenović, izrečena na našem poslednjem susretu, apsolutno tačna.

     Neposrednog povoda za razgovor, barem onakvog kakvog tako strogo i kruto zahtevaju dnevne novine nije bilo, ali razloga da se napravi intervju sa Milanom je, kao i uvek, bilo mnogo. EKV je proteklog leta odsvirala seriju sjajnih i dobro posećenih koncerata (poslednji, nekoliko dana pre našeg razgovora, 29. jula u bašti KST-a), Milan je gostovao na ploči Partibrejkersa, planirao da objavi materijal snimljen početkom godine u Brazilu sa grupom Angel's breath, da u septemhru Ekatarina udje u studio...

    Deo ovog razgovora objavljen je sredinom avgusta 1994. u "Večernjim novostima". kao tekst sa naslovom "Šifra za novu publiku".

    OSEĆAJ NOVOG

    Listajući sada beleske koje su ostale sa tog intervjua, gotovo da bole i dobijaju prizvuk ironije sudbine posebno one rečenice iz kojih zrači pozitivizam:

    "Imam osećaj nekog novog početka. Za dva meseca odsvirali smo 16 koncerata, neke na moru, neke na "kontinentu". Ali i ti koje smo svirali na moru nisu bili "morski". Odradili smo ih do kraja profesionalno. Planiramo da se u septembru zaključamo u studio i uradimo nešto novo, a u taj projekat uključićemo i Ijude iz drugih bandova. Beogradske grupe - EKV, Elektricni orgazam, Partibrejkeisi - prosle su sportsko-tamičarsku fazu. Više se ne utrkujemo ko će napraviti bolju ploču, odsvirati bolji koncert. Sada sve češće pomažemo jedni drugima sa ciljem da napravimo nešto drugačije".

    Na letošnjim koncertima EKV bila je vidljiva i smena generacija u publici. Klinci koji su u vreme "novog vala" tek kretali u osnovnu školu ili još bili u obdaništu, znali su i pevusili i tekstove sa prvih ploča.

    "Postoji veoma malo bandova koji govore nešto smisleno o onome cime smo svi trenutno okruženi. Zato se i ti mladi ljudi okreću bendovima od kojih imaju šta da čuju. Mi govorimo jednostavnim rock'n'roll recnikom i šaljemo im poruke koje su veoma jasne i za tu publiku nedvosmislene. Postoje i Ijudi koji nisu u stanju da ukapiraju te poruke, i kada pokušaju da pridu nasoj akciji, dolazi do nesporazuma. Ko ima imalo mozga u glavi, u porukama nasih pesama može

    da pronadje život koji svi trenutno živimo. Ponosan sam na publiku koja to ume da dešifruje, jer jedino ako se razumemo možemo da ucinimo nešto da nam svima bude bolje".

    Nesporazum o kojem je govorio bio je veoma konkretan i odnosio se jedan napis koji se ovih dana pojavio u stampi, na jedan pokusaj da se "protumače" skrivene poruke.

    BRAZIL - DRUGA PLANETA

    Posebno zanimljivo bilo je čuti Milanove impresi|e iz Brazila: "Brazil je ogromna i predivna zemlja koja iz nase perspektive izgleda kao druga planeta. Zaljubio sam se u te Ijude koji tako skladno žive jedni sa drugima i sa prirodom. Crnci, Indijanci, Japanci, Nemci, Italijani, svi žive zajedno. Žive pošteno i ne dele se. Među njima nema rasizma. Brazil je siromašna zemlja ali ljudi zbog toga nisu nesrećni. Mislim da bi od njih i mi mogli da naučimo kako da budemo tolerantniji i opusteniji".

    O ploči koju je snimio sa Angel's breath, grupom u kojoj su pored njega bili Mitar Subotić (nekada poznat kao Rex Ilusivii) i Brazilci Zo Paraiba i Fabio Golfeti, nlje govorio mnogo - "čuće se kada se na jesen pojavi". Pesme koje su otpevane na portugalskorn i srpskom okarakterisao je muzicki kao -psihodelični samba-rok na balkanski način". Interesovalo me je i zašto nije, uprkos mnogim putovanjima po svetu, poput dosta njegovih prijatelja, ali i čitave reke Ijudi iz njegove generacije, otišao u inostranstvo.

    "Ovde je razlog zbog koga se bavim muzikom - ova zemlja, ovi Ijudi. To su lepi, pametni, interesantni, drugačiji Ijudi. Postoje ovde i oni drugi - glupi i ružni, pa to stvara jedan emotivni naboj koji te hrani i tera dalje da nesto uradis, nesto promeniš zbog onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi svima moglo da nam bude dobro, samo kada bi se dobro organizovali. Neću zato nikud otići, ali ću sigurno putovati kako bih upoznao i nesto što je drugačije".

    ZVUK SMO - MI

    Kako ni sama česo nisam bila načisto da li je Milan pre svega muzičar, a potom pesnik ili obnuto, intrigiralo me je i šta je njemu kao autoru vise znacilo, da li je u samom procesu stvaranja rnuzika inicirala stihove ili stihovi muziku.

    "Poruka je u svakom slucaju na prvom mestu, ali je ne bi bilo bez muzike. Čak i muzika bez teksta sadrži poruku. Kada je rec o konkretnim pesmama koje smo napravili - kažem mi, jer u grupi postoji specifičan proces rada u kome svi učestvuju - nekada je značajnije jedno, nekada drugo. Dešavalo se i to da neke reči podvučene muzikom dobiju sasvim novo značenje. Čini mi se zato da su u rock'n'rollu poezija i muzika jedan medij. Skupe se u jednu loptu koju ne možeš da podeliš, jer ako je presečeš po polovini, ona se više ne kotrlja".

    Ono u čemu su Ekatarina velika i Milan Mladenović bili skoro beskompromisni poslednjih deset godina je odupiranje trendovima koji su se nametali i na domaćoj i na svetskoj sceni. Sa svim menama i personalnim promenaina u grupi, zvucali su iskljucivo kao EKV, pa je neminovno bilo i zapitati kako su kao takvi uspeli da opstanu i ostanu dosledni sebi.

    "Upornošću. Bili smo veoma uporni da bismo stvorili ime i to nije bilo baš lako. Odsvirali smo mnogo koncerata u bivšoj i u skraćenoj Jugoslaviji. Preko 700, što je ogroman broj. Ne mislim da se treba odupirati uticajima po svaku cenu. Dobro je da kada već nešto ostavi utisak na tebe, sto je normalno, da to propustis kroz sebe. Mi smo uspeli da napravimo svoj jezik, sto ne znaci da ne priznajemo tuđi. Po tome sto smo različiti, sto imamo svoj jezik smo valjda i interesantni Ijudima. Muzika je nešto sto čovek nosi u sebi. I kada sviramo zajedno, to je nešto sto izlazi iz nas, pa smo taj prepoznatljiv zvuk zapravo mi, Mi se menjamo, a sa nama se godinama i taj zvuk menjao. Koliko smo bili dosledni sebi toliko su nam i sve ploče do sada bile različite".

    Dotakli smo se i onoga što tišti sve koji od rock'n'rolla "jedu hleb" - premalog prostora u medijima, marginalizacije, okretanja klinaca "narodnjacima"...

    "Gladni su muzike i zabave, a kada si gladan, jedeš ono sto je na trpezi".