O. odvažno. [„Osećanja. O. Sećanja“ – knjiga Lidije Nikolić o Margiti Stefanović]

Wednesday, 19 October 2011

preuzeto sa
http://preslicavanje.blogspot.com/2011/10/o-odvazno-osecanja-o-secanja-knjiga.html

U vreme promocije albuma “Ljubav” Ekatarine Velike, Milan Mladenović je u jednom od intervjua izjavio: "Svaka reč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem... Mi smo rešili da pokušamo u novim pesmama na ovoj ploči da prestanemo da se zezamo sa takvim stvarima i da upotrebimo reči (Ljubav, zemlja, istina, sloboda... prim. autor intervjua) onakve kakve jesu i kakve ih je naš narod upotrebljavao pre petsto godina, sa pravim osećanjem..."

Iste godine, po izboru publike magazina „Rock“ (jedinog uticajnog magazina te vrste tih godina) Margita Stefanović bila je trećeplasirana na listi „najboljih klavijaturista“ (muško-ženska kategorija), te je osvojila drugo mesto na listi „najseksipilnijih rokerki“. 
Ova knjiga -  verujem nakon uvida u sve - donosi priču kakva jeste, sa pravim rečima pravim osećajem, kako kaže Milan na početku.
.
„Osećanja. O. Sećanja“ Lidije Nikolić je hrabro, odvažno delo posvećeno jednoj od najvažnijih pojava jugoslovenske/srpske muzičke scene ikada. 
Ali, ovako napisana rečenica u sebi krije zrno nerazumevanja suštine stvari i zato želim tu sumnju odmah da otklonim: „Osećanja. O. Sećanja“ nije (samo) Lidijina knjiga o Margiti. Ovo je knjiga koju su Margita i Lidija zapravo napisale zajedno.
Pisale su je još od detinjstva, onda u danima sazrevanja, zatim i odraslim godinama, sve češće razdvojene životnim putanjama, ali i dalje – zajedno.
Ova knjiga nije biografija, barem ne u klasičnom značenju te reči: krcata crtežima, skicama, dokumentima, zapisima iz Margitinih svezaka, čak i bolničkim nalazima – sve to uokvireno ramom koji Lidija stvara preciznom naracijom i uz poštovanje toka događaja - ova knjiga je zapravo priča o njih dve - i o prijateljstvu koje je trajalo više od četrdeset godina, te svemu što tako duga prijateljstva mogu da donesu: sreću, utehu, razočaranje i gorčinu, posvećenost i ljubav.
I upravo tu se krije najveća vrednost i najviši stepen odvažnosti Lidije Nikolić – autorke, koja u pravim trenucima pravi blagu, ali potrebnu distancu od Lidije Nikolić – Magine prijateljice: u knjizi nisu prećutani čak ni ti gorki momenti, koje bi svaki neiskreni biograf-prijatelj svakako izbegao u finalnoj verziji teksta.
I to je - odvažno.
Nakon sinoćne promocije knjige u SKC-u i konačnog zatvaranja korica knjige koja po obimu i formatu prevazilazi očekivanja (A4 format, gotovo 500 stranica) jasno je da je ovakva knjiga zaista bila neophodna - ne samo obožavaocima Ekatarine Velike i poštovaocima Margite, i ne samo onima koji su prošli pakao čitanja Ilićeve „Vrati unatrag“ >>. Ova knjiga je bila potrebna svima kojima je stalo - kao dodatna, intimnija rasveta na sceni na kojoj se ova životna priča odvijala – koja otkriva šta se dešavalo pre no što su se reflektori uključili i – mnogo važnije – šta se dešavalo posle, kada su reflektori izneti sa scene.































Ova knjiga ne prati pažljivo njenu muzičku karijeru i zvezdane časove slave (iako u knjizi postoji nekoliko epizoda koje dobro ilustruju šta je slava u Srbiji zapravo značila i šta (ni)je donosila njenim nosiocima) – već otkriva i poreklo i suštinu njenog talenta, kao i dubinu ponora koji je pokušala da preskoči – a koji je najbolje oslikan Maginim zapisima iz vremena u kojem je u njenom životu bilo sve manje muzike, a sve više maštarija o muzici, i u kojem je počela da se igra rečima, slovima na papiru, tretirajući ih kao delove ritma i muzike.
Čitanje „Osećanja. O. Sećanja“ traži snage i strpljenja, koje će na kraju biti nagrađeno. Konačno, devet godina nakon Margitine smrti imamo jasniji uvid u putanju najsjajnije zvezde padalice. Lidija Nikolić je i kao Lidija – prijateljica i kao Lidija – autorka uspela da se izbori sa teškim bremenom oličenim i tom zaostavštinom Maginih stvari koje su ležale u podrumu njene kuće, tako da se konačno možemo „osvrnuti mirno na godine prošle“, a to je, valjda, najvažnije.
Zato za kraj ovog prikaza(?) koji će vas, nadam se, inspirisati da knjigu pročitate, ponovo koristim Milanove rečenice, ovoga puta iz intervjua koji je zabeležen 1993. godine, nakon objave poslednjeg albuma Ekatarine Velike i koji nekako povezuje sve važne aktere ove priče:
"Ne osećam grižu savesti, ništa protiv svoje savesti nisam uradio.
Pesma "Ponos", koja zatvara ploču, je o tome da, ako sve propadne, ukoliko se sve naopako desi ili se već dešava, čovek može da kaže miran sam jer se nisam ogrešio o sebe, o svoje standarde".
Bravo, Lidija.
I hvala.

.
p.s.
Knjiga je od danas dostupna u većini knjižara u Srbiji. 
Kako je možete nabaviti po dosta povoljnijoj ceni – saznajte ovde.

Нема коментара:

Постави коментар