"Govorite mi da ću izgoriti, da će iza mene ostati samo pepeo, ali ću bar znati da sam bio vatra. A iza vas će ostati samo balavi trag." (Ivo Andrić, Znakovi pored puta)
Nakon što su ga i mrtvoga razapinjali, pisali sramotne knjige, snimali monstruozne filmove u kojima su ga predstavljali kao autodestruktivnog narkomana, Beograd je, iz drugog pokušaja, 20. lipnja našao obraza – jedan mali kutak, plato ispred Doma omladine, nazvao je imenom jednoga od najvećih ljudi i umjetnika moje generacije, Plato Milana Mladenovića. Ne zanimaju me politički motivi toga čina i nisam presretan što je samo dvadesetak kvadrata nazvano njegovim imenom, no ipak, iskreno, hvala im. Znam, koliko je skroman bio, da bi mu i to bilo previše, da bi rekao kako je to netko drugi više zaslužio. Nije druže. Ti si bio najbolji od nas. Kako bi Cane rekao – ti si naš odlikaš.Mnogo ljudi zna da mu je majka, Danica Puharić, rođena Makaranka. No, to ne bio jedini i opravdani razlog zašto bi neka uličica u Makarskoj zaslužila okititi se njegovim imenom. Malo ljudi zna da je većinu svojih pjesama napisao na makarskim pustim plažama, koje su mu, nakon beogradskog asfalta, bile najveća inspiracija. Samo tu je mogla nastati metafora dečaka iz vode, samo tu je mogao pokupiti miris čempresa, samo tu je mogao pomiješati modro i zeleno, samo tu je mogao naći nespojiv sklad okrutnoga beogradskog asfalta i netaknute prirode Dalmacije. Ujutro bi okačio akustičnu gitaru o rame, stavio u torbu mali kasetofon i tražio mirnu plažu, bez kupača. Često bismo se navečer našli i uživali u dugim šetnjama i razgovorima daleko od gomile turista. Nije volio izlaziti u popularne kafiće, čak niti na moje uporno nagovaranje. Bio je stidljiv i povučen momak, sve dok ne bi došao na binu. Tada bi iz njega izletjela nevjerojatna energija kojom je mogao hipnotizirati na tisuće ljudi. Poslije ljeta, dečak iz vode bi se vratio u Beograd, donio ostatku benda svoje kasete i iz toga su nastale i opstale nezaboravne pjesme.
Ljeto 1989. bilo je veoma tmurno. Među prvima je osjetio miris zla. U antologijskoj pjesmi Par godina za nas predvidio je sve što nas čeka. Ja sam tad uvidio kako neću još dugo moći opstati u Beogradu. Pokušao sam, ali sam morao početkom 1991. pobjeći. On je ostao i borio se. Vidio je da više nije vrijeme za skrivene poruke, duboke stihove. Najesen 1991. pozvali su ga da svira na međunarodnom festivalu MESAM u Novom Sadu, gdje su mu i uručili neku nagradu za umjetnika godine. On je došao na binu i zatražio minutu šutnje za napaćeni Dubrovnik, koji je u tom trenutku bio granatiran. U istom trenutku čuli su se povici iz publike da ga uhapse. Novine su ga razapinjale, nazivale ga najpogrdnijim imenima. Nisu ga pokolebali. Skinuo je rukavice i ubrzo im je odgovorio tako što je sa prijateljima, istaknutim rock muzičarima, 1992. osnovao grupu Rimtutituki (turim ti kitu ili nabijem vas na k… - op.a.) koja se borila za mir. Uzeli su kamion koji ih je vozio ulicama Beograda i svojim, dokraja ogoljenim stihovima, pozivali na prekid besmislenog rata. Kada su s Rimtutitukijem tijekom rata trebali gostovati u Banja Luci, Milan je iz protesta otkazao nastup zato što je eksplozivom srušena najstarija i najpoznatija banjolučka džamija Ferhadija iz 1579. godine.
Prije nekoliko dana desila se rijetka prilika. Nekoliko njegovih prijatelja, Cane i Anton iz Partibrejkersa (koji su s njim svirali u em>Rimtutitukiju) te moja malenkost okupili smo se u njegovoj Makarskoj. Na jednoj predivnoj plaži održan je pravi rock and roll koncert, čime je taj mali grad dokazao da je unatoč velikim demografskim promjenama još uvijek grad rock and rolla. Cane i dalje širi osnovnu poruku našeg pokreta, novog vala: Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj! Jako nam je falio naš Mićko da objasni, kao u svojoj pjesmi Modro i zeleno, kako se može tako dugo ostati isti – samo putem promena, samo putem promena – kao što je i on promijenio svoj stil i način kada je morao i kada je to bilo potrebno.
Htio bih zahvaliti Makarsko kronici, koja je oduševljeno dočekala ideju da se jedna ulica ili jedna plaža u Makarskoj nazovu njegovim imenom. Svjestan sam mnogih komplikacija i poteškoća na koje ćemo naići u provedbi ove ideje, ali naš nas je pokojni prijatelj naučio i pokazao nam kako treba biti ustrajan, a njegova riječ i djelo su za nas zakon. Ako to bude neka ulica, ne treba biti velika, dovoljna je i mala kala. No, možda bi bilo najljepše da to bude jedna od plaža na kojima je stvarao svoje bezvremenske pjesme.
Ulica ili plaža koja će se zvati njegovim imenom sigurno nije potreba Milanu Mladenoviću. Potrebna je, i to nasušno, nama i generacijama iza nas. Neka se zna da je među nama živio i stvarao jedan veliki umjetnik. Neka se zna da, barem ponekad, cijenimo hrabrost, da se društvo sjeća pravih boraca za istinu, pravdu i mir.
Brate, mi ti ovdje, na makarskim plažama, i dalje, unatoč svemu, "pičimo" beskompromisni rock and roll. Kako na bini, tako i u životu. Vidio si kako Partibrejkersi još "rokaju" i ljudi uživaju. Kako i ne bi kada im je Cane ovaj vikend napravio svoju lobotomiju. Pozdravi ekipu u Raju i hodača po vodi. Siguran sam da si mu objasnio kako je veći gušt zaroniti u morsku dubinu :-)
Voli te tvoj Splića
Нема коментара:
Постави коментар